Kazalište BORUT ŠEPAROVIĆ: MAUZER

Danas su čistke sofisticiranije

Još kad je najavljivana ova sezona Zagrebačkog kazališta mladih, naslov 'Mauzer', koji upućenijima sugerira i autora Heinera Müllera, pobudio je pažnju, i ne samo zato što je pored njega stajalo ime kazališnog autora i redatelja Boruta Šeparovića

Tekstovi kultnog njemačkog dramatičara rijetko su na domaćim pozornicama, a i ako se na kojoj od njih i pojave, riječ je obično o manjim i off prostorima 's pravom na pogrešku'. Kako suvremena ili suvremenija njemačka dramaturgija baš i ne nalazi put do hrvatskog glumišta, već bi i sama ta činjenica zaslužila bolji medijski tretman.

No u slučaju 'Mauzera' u ZKM-u, toj je predstavi Müllerov tekst tek jedan od početaka, nikako i krajnji rezultat. Priča o revolucionaru i vojniku partije odgovor je na kritiku koju je čuvenoj frazi o revoluciji koja jede svoju djecu uputio dosta ranije Bertolt Brecht u 'Mjeri', jednom od svojih takozvanih poučnih komada. A tu nije kraj izvorima... Kako se sve to stopilo u predstavu koja govori i o posljednjih dvadesetak godina hrvatske povijesti, donekle otkriva Borut Šeparović.

'U ovoj predstavi su dominantni i manje dominantni motivi posloženi u izvedbeni hipertekst. Dva su prepoznatljiva motiva, Müllerov 'Mauzer' i 'Grobnica za Borisa Davidoviča', naslovna pripovijetka iz knjige Danila Kiša. One, naravno, dolaze u fragmentima, a ostalo se može vidjeti i doživjeti u samoj predstavi. Dakle, tekst je složen citatno, ali nije sav od citata', tvrdi autor i redatelj kojem je u ovom projektu, kao i uspješnici 'Generacija 91. – 95.', pomagao dramaturg Goran Ferčec. Izuzetni predlošci ne moraju biti i garancija uspješne predstave, ali Šeparović ionako ne radi tako da tek postavi tekst na pozornicu: 'Pa koliko ima Dežulovićevog romana 'Jebo sad hiljadu dinara' u 'Generaciji'? Mislim da se predstava stvara u radu s glumcima i tada nastaje izvedbeni tekst, što naravno nije tekst koji se može objaviti i čitati.'

I sam naslov već je povezan, baš kao u hipertekstu, jer Müllerov tekst se tako zove po pištolju te marke, ujedno najpopularnijem oružju boljševika u Oktobarskoj revoluciji, dok ga Kiš navodi kao jedan od pseudonima Borisa Davidoviča. Revolucija općenito, pa i ona sovjetska, provlači se kao motiv kroz Šeparovićeve radove još od ranih predstava skupine Montažstroj: 'Revolucija jest vidljivija poveznica među brojnim mojim projektima. I ovdje se vrtimo oko teme revolucije, ali na malo drukčiji način, jer sada me više zanima sabiranje njezinih rezultata i njezinih žrtava. Ovdje glavno pitanje više nije odnos pojedinca i osovine sila-vlast, nego osobne odgovornosti i taštine.'

Taj motiv preuzet je iz Kiša, pa se kroz predstavu provlači rečenica Borisa Davidoviča: 'Došao sam u zrele godine i zašto bih sad mijenjao biografiju?', zbog čega on, kao žrtva staljinističke čistke, ne želi potpisati ponuđeno priznanje.

'Svaka revolucija i društvena promjena nosi sa sobom gomilu smeća, i to gomilanje je teško zaustaviti. Pored toga, revolucija, kako znamo, ždere svoju djecu. Taj mehanizam je zanimljiv, a može ga se prepoznati i danas. Naprimjer, kod nas trenutno Sanaderova ekipa odstranjuje samog Sanadera. Ali ipak još nismo došli do staljinističkog uzora, kada je čovjek na kraju prisiljen optužiti sam sebe. Stroj za odstranjenje danas malo drukčije radi, puno je sofisticiraniji', tvrdi Šeparović i time dolazi do glavnog dijela predstave, koja se u osnovi ipak bavi onime što je još uvijek hrvatska zbilja koja ne želi proći. U toj zbilji i medijskim manipulacijama koje je prate, jer i sama je konstruirana poput biografija njezinih protagonista, teško je, a ponekad i nemoguće pronaći pravu istinu. Upravo zato ova se pseudodokumentarna kazališna produkcija bavi biografijama suvremenih, aktualnih 'revolucionara'.

'Danas je 'Grobnica' neka čudna i anakrona priča iako govori o vječnom principu. Na razini literature ona je genijalna, ali kazalište ne funkcionira tako da nešto pokazuje kao genijalnu literaturu. Kazalište bi moralo biti nešto više. Danas je problem kazališta to što se u kazalištu više ne mora, i ne može, čitati između redova. Kazalište je mali medij koji radi na osobnoj razini, i zato mora biti izravniji', zaključuje redatelj djelomičan opis svojeg novog 'sata hrvatske povijesti'. Tako je, naime, glasio podnaslov 'Generacije'.

U 'Mauzeru' igraju Jadranka Đokić, Krešimir Mikić, Frano Mašković i Zoran Čubrilo. I to je jedino što je sigurno, jer sve ostalo konstruira se, uz pomoć malobrojne publike, u ZKM-ovoj dvorani Miško Polanec, na licu mjesta.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još