Kazalište 'EUROPA DANAS' U MARIBORU

Blef na valu krležomanije

'Europa danas' nije predstava, nego je medijski poželjan marketinški proizvod smišljen kao popratni sadržaj retrospektivne izložbe najboljeg slovenskog kulturnog izvoznog proizvoda i kao reprezentativni uzorak suradnje između stanovnika i kultura nekadašnje države

'Kazalište laže', s navodnicima ili bez njih. Kad ima navodnike, onda je to poruka samog kazališta, gesta koja brehtovski kaže kako ne treba buljiti romantično, niti se osjećati tako. Ako ih nema, onda je brutalna postavljena istina, vrednija to više što njezin primatelj bude njome više zgrožen. Lako je s literaturom koja je odavno riješila tu dilemu, ali kazalište je ipak i socijalni ritual, pa se s njim ne može čovjek izvlačiti 'da je čitao....', iako, naravno, nije. U kazalištu ili jesi ili nisi, i onda ili shvatiš ili se praviš i pred samim sobom da 'nisi shvatio'. Na svoju štetu.

Parolu 'Kazalište laže' svojedobno su iskoristili Borut Šeparović i njegov tadašnji dramaturg Oliver Frljić kao natpis u pozadini predstave 'Srce moje kuca za nju'. Šeparović se u toj predstavi bavio odnosom kolektive euforije i pojedinačnih sudbina, koristeći motive nogometne groznice koja Hrvate trese svake dvije godine kad reprezentacija pokušava ponoviti uspjeh iz 1998. Frljić je pak u međuvremenu režirao neke predstave koje su izazivale i političke reakcije. Pa je pozvan u nekad kultno Slovensko mladinsko gledališče, gdje je ostavio predstavu 'Preklet naj bo izdajalac', o osobnim sjećanjima na vrijeme kad se jedna država raspadala a pojedinačne nastajale, i što je sve taj proces značio na osobnim, ili osobnijim, razinama.

Zašto je sve to važno? Možda i nije partikularno, ali je dosta važno u kontekstu navodno najskuplje kazališne produkcije na ovim prostorima, predstave ili spektakla pod nazivom 'Europa danas', međunarodne koprodukcije odigrane premijerno na pozornici Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru.

Riječ je o naizgled fascinantnom spoju istoimenog eseja Miroslava Krleže, glume Predraga Mikija Manojlovića i glazbe grupe Laibach u režiji Harisa Pašovića i dramaturgiji Dubravke Vrgoč. Ovako postavljena, stvar zaista mora izazvati zanimanje – kultni glumac i kultni bend u scenskoj organizaciji nimalo sceničnog eseja ionako teško razumljivog, ali kultnog pisca! Pritom još na Hrvatima više nego Slovencima aktualnu temu. Čudi kako praizvedba nije bila u Zagrebu. Ali...

Ali! Hajde da se ne zezamo. Ili lažemo. Medijska najava govorila je o premijeri kazališne predstave, o scenskom eseju, monodrami, Krleži, njegovom davnom viđenju Europe, njegovom proročanskom daru, vječnoj vrijednosti kvalitetne literature, vidovitim uvidima jednog od najvećih pisaca s ovih prostora...

Najave su također spominjale kako je Haris Pašović jedan od vodećih kazališnih redatelja u jugoistočnoj Europi, čak i to da je Dubravka Vrgoč ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih. I zaista, nešto od toga jest istina. Ali, istina je jednako toliko da se u mariborskoj Umjetničkoj galeriji, samo tjedan dana nakon premijere, otvara retrospektivna izložba 'Laibach Kunsta'. I da je, što je možda najvažnije, Maribor izabran za jednu od kulturnih prijestolnica Europe 2012. godine.

Rezultanta sila govori vrlo jasno, štoviše, riče. Nije 'Europa danas' predstava, nego medijski poželjan marketinški proizvod smišljen s jedne strane kao popratni sadržaj retrospektivne izložbe najboljeg slovenskog kulturnog izvoznog proizvoda, a s druge kao reprezentativni uzorak suradnje između stanovnika i kultura nekadašnje države.

To je pravi medijski i europski spektakl, s jednom manom – on nije ništa drugo nego malo bolje opremljen Laibachov koncert. Pa se umjesto nekoliko boljih lasera iznajmilo i Harisa, i Mikija, i Dubravku i pokojnog Miroslava, umjesto uobičajene postave pratećih vokala. Malo su skuplji od rotirajućih lasera, ali bilo je dovoljno novca za sve – i za lasere i za žive ljude, pa čak i za legende.

'Europa danas' ili 'Evropa Danes' zato nije ništa drugo nego malo elaboriraniji blef, u kojem samo dva sudionika vjerodostojno mogu odgovoriti kad i ako krene prozivka o umjetničkoj odgovornosti. Prvi je Laibach, jer manipulacija je 'njihova furka', a drugi je Krleža, vječna žudnja južnoslavenskih naroda s kojim svi ionako rade što god im padne na pamet. Uz 'best of' koncert Laibacha i fascinantan rad reflektora, zato, potpuno nemotivirano i neobjašnjivo osim još jednom posebnom ponudom u 'all inclusive' paketu, ide i potpuno bezlična koreografija i izvedba Edwarda Cluga, šefa mariborskog Baleta osobno.

Kazalište laže, i uvijek laže. Ponekad tako da ga je samo teško gledati, ponekad i tako da se stavlja u poziciju koja, unatoč zavodljivosti viđenog, nudi materijal za moralnu osudu. Kad je kazalište loše izvedeno, može se tražiti povrat novca, ali čak i onda može se prisutnima barem zahvaliti na trudu. Kad je riječ o kvalitetnim sastojcima u potpuno neprobavljivoj, manipulativnoj i zato uvredljivoj papazjaniji, što onda činiti? Pitati sudionike koliko cijene umjetnički eksperiment ili za koliko pristaju na prostituciju imena, funkcija i reputacije...? Čak i ako odgovore, nakon ovoga teško da će ih itko uzimati ozbiljno.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još