S nekim je glumcima lako, s nekima je, i to je nešto češći slučaj, teže. Na davno pitanje u anketi o 'grubim ričima' tijekom procesa nastanka predstave Vušović je možda najzgodnije odgovorio, bez pokušaja izvlačenja kakav bi nalagala pristojnost: 'Magelli mene pošalje u k..., a ja njega u sto! I onda je mir!' Unatoč tome, bio je glumac kakvog se poželjeti može jer njegova pojava aktivira gledatelja čak i ako ga ne voli. Onda možda još i više. Energija kojom zrači čak i uloga kojoj nije sklon, i koju odrađuje 'nako, ponovno će biti za nagradu ili barem dugo sjećanje. Jednostavno, ima ljudi koji to nose u sebi, bez obzira na cijenu. A cijena je, rekao bi pjesnik, sigurno visoka!

Vinjete, zgode i zapleti koji nadilaze književnost iz života Predraga Vušovića prepričavat će se na raznim i ne samo kazališnim stranama i možda on jednog dana i dobije bistu u Dubrovniku. Ne kao glumac, nego kao čovjek koji je svojim životom, neobuzdanošću i igrom s onim što većina nas 'običnih' smatra ipak ozbiljnim stvarima, i izvan pozornice dokazivao da je drukčiji svijet moguć.

Tko bi zaista želio živjeti u takvom svijetu trajnog karnevala, drugo je i za ovu priliku sasvim nevažno pitanje. Uostalom, Vušović je svoj život dobrim dijelom i živio zato da bi ga drugi mogli prepričavati. Jer sami za sve to što je on doživio i preživio nemaju hrabrosti, a čak i da je imaju, ne bi izdržali. Zato će tu bistu trebati ipak zaštititi, možda kutijom od pleksiglasa.

Vušović je imao i hrabrosti i izdržljivosti, jer ih nije birao, nego su one birale njega. Zato sve priče o njemu, bile vjerne ili ne, jesu istinite. I bit će ih još. Netko gradi karijeru tako da bude velik, važan, priznat, član strukovnih udruga ili njihov predsjednik, nacionalni prvak ili član nadzornih odbora. Netko drugim sredstvima, životom koji podsjeća na priču, pa je i pripadajuća karijera drukčija.

Iako se Vušović nije mogao žaliti na nedostatak ponuda. Počeo je u Dubrovniku, u Kazalištu Marina Držića, ali od sredine devedesetih član je ansambla Dramskog kazališta Gavella. No Dubrovnik nije zaboravio, a ni dubrovačke kazališne produkcije nisu mogle bez njega. Kao što je i dobar dio novijeg hrvatskog filma, pogotovo onog koji na sličan način kao i on sam pleše na granici ozbiljnog i komičnog, upravo njegova karizma učinila grotesknim i vjerodostojnim istodobno.

Vušovićeva igra nije bila studiozna, a od tehničkog je savršenstava bježala jer nije znala što bi s njim. Lako je reći da je to ona ulična gluma, fakina kojem je svejedno je li na pozornici, ispred kamere ili na gradskom uglu, pod kontinentalnom kišom ili mediteranskim suncem. Međutim, Vušovićev talent i jest bio u tome da može prenijeti autentičnost i da izbjegne sve ono školsko u izvedbi. Zato možda jest bio vrlo sličan iz uloge u ulogu, ali mu se nikad nije moglo zamjeriti da je uštogljen, naučen, lažan...

Bez obzira na to je li bila riječ o glavnoj ulozi ili tek sporednoj roli, Vušovićevo pojavljivanje na pozornici, filmu ili televizijskoj seriji bilo je jamac dodatne vrijednosti, makar u onom bazičnom očekivanju smijeha koji će izazvati njegov komentar, napisan ili glumački nadopisan. Paradoks ovoga glumca i jest u tome da publika, čak i ako izostane taj trenutak za smijeh, ne odustaje nego nastavlja pratiti radnju čekajući sljedeću priliku. Je li to magična privlačnost, zanat, naučena gesta ili nešto četvrto, bilo je u vezi s njim uvijek teško odlučiti.

Legende žive, i vjerojatno će još narasti nakon što se sazna da ih novih više neće biti. Legende o glumcu koji nije znao kad je kraj igre, o liku koji kao da je sišao sa stranica pikarskog romana, o Pometu kojeg je sadašnjost upoznala u suvremenom utjelovljenju koje od izvornog ne oduzima nego mu dodaje, o svim škrcima i mizantropima koje je odigrao na pozornici ili nije, ali ih je sve odigrao u životu.