Kazalište KAZALIŠNA KRITIKA: ŽIVOT LUDE

Do granice kiča, i preko nje

Nešto između istočne razglednice, s glazbom koja ne može i ne želi slijediti ton ostataka produkcije te koreografijom koja zvoni na uzbunu još od samog početka, Doiashvilijeva predstava cijelo vrijeme radi protiv same sebe i svoje teme

Za kazalište je, navodno, dovoljan glumac i publika. Tako fundamentalistički pogled na stvari inače je kletva onih koji ili ne vole redatelje pa uživaju u takozvanom glumačkom kazalištu ili rade populističke predstave kojima redatelj ni ne treba, a u ukus publike se kunu. Postoje, međutim, i neka mjesta između ili izvan; trenuci kad publika i ne mora biti jedino mjerilo, baš kao što ni mušterija, klijent, kupac... ne mora uvijek biti u pravu.

Relativizira li se stvari do kraja, ukoliko je efekt scenski proizvedenog materijala takav da gledatelj zadovoljan izađe iz kazališta, zašto bi mu se onda spočitavalo to što je preuzeo bivanjem u njemu? I uzimanje je neka vrsta davanja, a netko je ionako rekao da od umjetnosti dobivamo onoliko s koliko smo (umjetnosti) došli. Zato, možda, istočnom, ali ne i dalekoistočnom parafrazom, kič (ponekad) treba ljubiti.

Ali ipak, nešto treba biti jasno. Kao što si Kirk Douglas nije odsjekao uho kad je igrao onog slikara koji jest, tako ni 'Život lude', nova produkcija Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, nastala u suradnji s HKD Teatrom, nije 'japanska', kao što nije ni biografska. Ona je najprije autorska inačica onoga što je pod istim naslovom ostavio kultni japanski pisac Ryunosuke Akutagawa, i koliko god autorske slobode bile apsolutne, vizija gruzijskog redatelja Davida Doiashvilija pogrešna je i nepotrebna, upravo toliko koliko je, na koncu, i isprazna.

Gotovo je nevjerojatno, a sigurno neprimjereno, koliko je interpretacija pokopala tekst koji možda u svojoj biti i nije tako čudne strukture kako bi to površan pogled dao naslutiti. Mahnitanje udvoje pisca, solipsizmom okovanog autorovog alter ega u trajnoj borbi s utvarama, i njegovog dobrovoljnog posilnog koji na 'bogat unutarnji život' svojeg učitelja pristaje onoliko koliko mu nalažu poštovanje i samilost u ne uvijek jednakoj mjeri, potka je zapleta, a provodni motiv skrivena britva. Sve ostalo su digresije iz kojih se može čitati autorova ukorijenjenost u tradiciju, posvećenost književnosti kao samodostatnom univerzumu što nadilazi zemljopisne i kulturalne podjele. Zato je i moguće da se u njima pojavljuje i arhetipska vještica i stranac koji na sebe prima grijehe svijeta, sasvim slučajno nazvan Kirisuto, u što se uslijed japanske hipertrofije vokala pretvorio Sin Čovječji.

Lijepo je to sve, tako harmonično i 'one world' multikulturalno, da pritom ne izgleda i zvuči poput loše inačice priredbe za turiste u 'all inclusive' paketu. Nešto između istočne razglednice, s glazbom koja ne može i ne želi slijediti ton ostataka produkcije te koreografijom koja zvoni na uzbunu još od samog početka, Doiashvilijeva predstava cijelo vrijeme radi protiv same sebe i svoje teme. Do granice kiča, i preko nje. Najmanje su pritom krivi izvođači, od Damira Orlića u glavnoj ulozi, koji se sa zahtjevnom koreografijom herojski nosi punih dva i pol sata i zaslužio je pronaći britvu, što god s njom želio učiniti nakon što se ugase svjetla, do Dražena Mikulića, koji solidnošću zahtjevne interpretacije zaista opravdava sve važnije uloge koje dobiva.

Ujedno, njima pripada jedina ozbiljna suigra u ovoj predstavi, jer svi ostali, poput Jelene Lopatić, Edite Karađole, Tanje Smoje, Igora Kovača i Andreje Blagojević, plešu neku vrstu primijenjenog baleta nalik animiranom filmu, i sami su sebi vjerojatno smiješni dok uz beskrajna ponavljanja pokušavaju uz bezrazložne grimase ispričati svoju priču.

Čovjek koji osjeća mir i koji se pomirio sa sobom i svijetom, i s činjenicom da će nakon što izvrši svoju odluku on i svijet ostati na različitim stranama, u određenom je drugom, neprirodnom stanju. Međutim, ni takav pogled na stvari ne opravdava zaigranu pretjeranost. Doiashvilijev se pristup temelji na kontrastima i on tvrdi da predstava mora biti vruća da bi se osjetila njezina hladnoća. Zato, vjerojatno, treba biti i glasna da bi se razumjela njezina tišina. No prvenstveno treba vjerojatno biti oskudna, čak i asketska, da bi u percepciji narasla do neslućenih razmjera produkcijske raskoši i autorske kreativnosti. U svim tim slojevima, 'Život lude' ne funkcionira. Nije, naravno, riječ o raskoši čaša koje na pozornici provedu tek nekoliko minuta, a stoje koliko i aluminijske felge boljeg automobila, nego o načinu na koji se gradi predstava i koje efekte želi proizvesti vlastitim afektom. Dakle, i običnim se isjeckanim papirićima, pogotovo ako se na njima inzistira do zamora, može stvoriti iluziju raskoši, ali riječ je tek o banalnoj pirotehnici, vjerojatno nimalo slučajno pogođenoj baš u vrijeme zahuktavanja riječkog karnevalskog ludila.

Kad se razmišlja o učinku kazališta, stanovito podilaženje oku, uhu i ostalim vratima percepcije jednostavna je i sasvim logična nužnost, ali bušiti nečije uho pneumatskim čekićem, a bez prave želje da mu se probije bubnjić, nego tek s namjerom da se napravi rupa za naušnicu, pretjeranost je koja graniči s umjetničkim suicidom. Redatelj pritom nije tražio svoju britvu, kao Akutagawa kod Akutagawe, ali je tražio sve moguće načine na koje napuniti praznine koje nisu mišljene da ih se silom puni. Onih nekoliko uspješnih slika i rečenica koje su se uspjele probiti kroz sav taj diznijevski celofan premalo su za ovakvu produkciju i uložen trud. S druge strane, ne treba sumnjati da će gruzijski redatelj ući u orbitu stranaca koji kad dođu u hrvatsko kazalište moraju proći uobičajen put po velikim i nešto manjim pozornicama. Možda susret sljedećeg predloška i redateljske poetike bude sretniji.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još