Nagrada u Montrealu na Fantasia film festivalu gdje je 'Goran' imao svjetsku premijeru najljepši je početak promocije filma. Jeste li se nadali ovom ishodu i tko je još bio nominiran za najboljeg glumca?

Fantasia film festival u Montrealu najveći je festival žanrovskog filma u Sjevernoj Americi. Traje oko mjesec dana i uvršteno je oko 140 filmova, tako da je viđeno stvarno puno različitih priča i glumaca, a možda je najzvučnije ime Mel Gibson, sa svojim filmom 'Blood father'. Među svima njima, mi smo dobili nagradu za najboljeg glumca. Za mene je to bilo frapantno i jako sam sretan zbog toga. Jedva čekam da se u siječnju 2017. počne prikazivati u kinima jer me jako zanima reakcija domaće publike. Također se veselim i novim festivalima. Možda nekamo otputujemo.


Prema svim najavama, 'Goran' je hrvatski film malo drukčiji od svega što smo dosad vidjeli. A s obzirom na to da je scenarist Norvežanin Gjermund Gisvold, film ima mračan skandinavski štih. Poznato je da za svaku ulogu koju prihvatite imate svoj poseban razlog. Koji je razlog bio ovaj put?

Gjermund Gisvold, iako Norvežanin, s lakoćom je izvrsnog pisca skužio naš mentalitet te s redateljem Nevijom Marasovićem napisao vrlo intrigantnu, naoko jednostavnu, a opet vrlo kompleksnu priču. Pravi triler. Sama režija Nevija Marasovića i smještanje radnje u Gorski kotar učinili su da film ima nešto skandinavsko. Zatim je tu i glumačka ekipa koja je fantastična. Nataša Janjić, Janko Popović Volarić, Goran Bogdan, Bojan Navojec, Filip Križan, Milan Štrljić, Iva Kajnc bili su mi 'samo takva' motivacija za rad.


Tko je Goran, glavni junak filma, kojeg glumite? I koja je okosnica priče za koju kažu da će šokirati publiku?

Kada sam pogledao film, negdje godinu dana nakon snimanja, mogao sam kao publika, s distance, vidjeti da je Goran čovjek koji je ustvari zaslijepljen vlastitom projekcijom stvarnosti. Dok sam ga igrao, snimajući, glumačka percepcija mi je bila usmjerena ka onom što on želi. To je u ovom slučaju žena. Posjedovati je. U Goranovom životu naoko sve štima. Ima predivnu ženu, dane provodi s najboljim prijateljem, gradeći saunu, gledajući stare filmove. Žive u malom idiličnom mjestu. I onda jedan događaj, objava njegove žene da je trudna, otvara Pandorinu kutiju ljubomore, iz koje onda izlazi niz tragičnih događaja s kojima se Goran ne zna racionalno nositi i sve završava prolijevanjem krvi i bijegom u vlastiti svijet u glavi. Sve zbog ljubavi. Možda bismo Gorana mogli nazvati antijunakom.

Nataša Janjić i Franjo Dijak u sceni iz filma 'Goran'

Nevio Marasović ima svoj poseban pristup snimanju filmova, mnogo neformalniji nego ostali hrvatski redatelji. Koliko vam dopušta improvizacije?

Nevio Marasović je izvrstan tip. Njegova maštovitost, znanje i hrabrost privukli su me odmah i s njim je jednostavno užitak raditi i biti. Razumijemo se. Na relaciji redatelj - glumac radili smo minuciozno, s mnogo pažnje, a bez puno utrošenog vremena, efektivno. Istovremeno, snimati s Nevijom jako je uzbudljivo jer je neprestano u kreativnom procesu. On jednostavno obožava snimati filmove.

Film se snimao prije dvije godine zimi, pod snježnim pokrivačem u Delnicama. Posebna scenografija, poseban scenarij, ekipa. Mislite da se sve poklopilo da Goran bude odličan filmski projekt?

Snimanje filma u Gorskom kotaru jedno je od najluđih, najromantičnijih i najljepših iskustava u mom životu. Ta količina snijega, neviđenog već godinama u Gorskom kotaru učinila je da se osjećam kao na drugom planetu. Ta atmosfera uvelike mi je pomogla da se bez prevelikog glumačkog napora uživim u Gorana. Fantastična filmska ekipa učinila je sve da film uspije. Za mene je ovo odličan filmski projekt i volio bih da bude još sličnih.

Prošle godine film debitanta Filipa Peruzovića 'Trebalo bi prošetati psa' u kojem, uz Jadranku Đokić, glumite  glavnu ulogu, doživio je uspjeh u Aziji, točnije Koreji.

'Trebalo bi prošetati psa' meni je jako drag film. Tomislav Zajec napisao je divnu priču o ljubavi, samoći, umiranju, a Filip Peruzović ga je odlično režirao, u jednom, rekao bih, meditativnom tempu koji ostavlja vremena za doživljaj. Plavičast, tih ton filma u suprotnosti je s kišom koja u filmu neprekidno pada stvarajući tužnu atmosferu, ali koja istovremeno pobuđuje nadu. S Jadrankom Đokić bio je užitak raditi. Uz nju se osjećam sigurno. Vlatku Duliću Lali, kojem u filmu igram sina, to je posljednji film koji je snimio. Tog čovjeka naprosto obožavam!

Koliko vas obeshrabruje, a koliko motivira današnje stanje u Hrvatskoj i na našoj kulturnoj sceni? Ono čemu težite u životu - mir, sklad i estetika, teško je trenutno opipljivo oko nas.

Današnju situaciju teško je komentirati. Odmah se počnem nervirati, a to po svaku cijenu želim izbjeći. Motivaciju pronalazim kroz ljude s kojima usko surađujem, birajući pritom teme i način rada za koji vjerujem da pokreće, gradi, bistri, umjesto da muti vodu. Mir je ono za čim težim, nikako kaos kojem smo konstantno izloženi. Čovjek se mora okrenuti sebi. Ovaj suludi kolektivizam i čoporizacija samo uništavaju ono lijepo i kreativno u individui. Ljudi postaju strojevi bez slobodne volje, a to me tjera u plač. Moja duša hoće smijati se, letjeti!

Po čemu ćete pamtiti ovo ljeto?

Osim kratkog odmora s obitelji, obilazim hrvatske gradove s predstavom 'Posljednja Freudova seansa' kazališta Planet Art. To je predstava koja se bavi nekim važnim, velikim pitanjima koja si svaki čovjek prije ili kasnije postavlja, tražeći smisao postojanja i življenja. Marko Torjanac i ja kroz sat vremena pokušavamo naći odgovore na njih. U svim gradovima bili smo lijepo primljeni i nadam se da smo publiku potakli na razmišljanje i učinili da više zavole sebe i one s kojima žive.