Srpska baba, to mitsko stvorenje Domovinskog rata koje je pod krevetom uvijek imalo kalašnjikov, pojavljuje se kratko i u ratnoj drami Kristijana Milića 'Broj 55'. Nju kroz dalekozor gledaju pripadnici hrvatske policije, kako prelazi ulicu i, hvala bogu, zauvijek nestaje iz filma.

Naime, neke od najboljih stvari u vezi Milićevog akcijskog filma, koji se temelji na istinitoj priči s početka rata, zapravo su one kojih u filmu nema. To su jeftino politiziranje, objašnjavanje 'povijesnih istina', nacionalističko dociranje i sve ono što je bilo standard u hrvatskom filmu devedesetih. Pritom je posve jasno tko se u 'Broju 55' brani (hrvatska policija), a tko napada (JNA, četnici), ali Miliću je na prvom mjestu akcija, odnosno nepodnošljiva napetost i stres ratne borbe te kaosa koji nemilosrdna pucačina proizvodi u ljudima i oko njih. 'Broj 55' utoliko je vrlo napet film s odličnim montažnim ritmom, ali mu za vrhunsku akciju nedostaje ključni element, a to je režiserska kontrola nad prostorom u filmu, kao i njegovo koherentno predstavljanje.

Konkretno, veći dio radnje odigrava se u kući s brojem 55 u selu Kusonje, ali gledatelju nikako ne postaje jasno koliko ta kuća ima soba, koliko prozora koje treba zaštititi, koliko je uopće ljudi u njoj opkoljeno i sve ostalo što bi dalo jasniju sliku cijele situacije. Nije jasno ni u kojem je odnosu kuća na broju 55 u odnosu na okolne iz kojih se napada, pa je pred kraj filma posve zbunjujuća scena u kojoj dvojica hrvatskih specijalaca uspijevaju doći do opkoljenih suboraca – odakle su se oni probili i odakle su dotrčali?! Prostorna (dez)orijentacija  najbolji je pokazatelj uspješnosti akcijskog filma; to je ono što razlikuje, primjerice, Michaela Baya od Paula Greengrassa.

Dok prvi u serijalu u 'Transformerima' akciju uvijek snima i montira frenetično i konfuzno, drugi je u serijalu o Jasonu Bourneu pokazao da je itekako moguće imati brzu montažu koja ne zbunjuje nego uvlači u akciju. Milićev 'Broj 55' negdje je između, ponekad savršeno posložen, a ponekad se tu ne zna, kako kažu, ni tko pije ni tko plaća. Ali zato svi pucaju, što je većinom sjajno odrađeno u montaži zvuka. No Miliću se potkrade nekoliko nepotrebno loših detalja, poput neusklađenosti između onoga što čujemo da glumci govore i pokreta njihovih usana pri početku filma, dakle postprodukcijski šlamperaj u sinkronizaciji. Ili scena u kojoj se nekoliko hrvatskih vojnika nađe u rovu koji je pod artiljerijskom paljbom – kada par metara od njih eksplodira granata, nitko od njih se uopće ne trzne na taj zvuk! Opet, očito je gromoglasna eksplozija dodana u postprodukciji, ali je Milić svojim glumcima na snimanju zaboravio reći da trebaju odgovarajuće reagirati.

Kada je riječ o glumačkoj ekipi, svi su manje-više korektno odradili svoje zadatke, s time da nitko i nije imao napisan lik, pa čak ni na razini filmskih klišeja poput neizbježnog paničara ili strogog narednika koji taji da ima veliko srce. Zapravo, tek je na odjavnoj špici moguće pohvatati imena likova, tako da se tijekom gledanja filma orijentira među njima po principu 'evo Gorana Bogdana, a-ha, to je Marinko Prga, opet ovaj seksi plavušan' itd. Na odjavnoj sam špici doznao da je to Slaven Španović i da se njegov lik zove Marko.

Bogdan je surogat publike u 'Broju 55', s njime film počinje, ali nažalost i ne završava, što je još jedna zamjerka Milićevom filmu. Imao je idealan kraj i posljednji kadar u zadriglom četniku koji prilazi teško ranjenom Bogdanu da ga zakolje, što Milić snima iz Bogdanove perspektive, i kada se slika zatamni, jeza koja se osjeća itekako je odgovarajuća kao zaključna emocija filma. No Milić tome dodaje još jednu posve nepotrebnu scenu, izlišan kadar leševa na kamionu koji vuče na grotesku i tako poništava potresenost koju izaziva Bogdanova neprikazana, ali neizbježna brutalna smrt. Općenito su problematične sve scene u kojima Milić ide na tankoćutnije emocije, primjerice kada se Slaven Knezović rasplače nad smrću suborca. U kakvom su odnosu njih dvojica bili, zbog čega je pogođen baš njegovim umiranjem, a ne svim ostalima, ništa od toga se ne nudi ni u scenariju Ivana Pavličića ni u režiji Kristijana Milića, pa tako ni Knezovićeve suze nemaju potrebnu težinu.

'Broju 55' nedostaje i nekoliko detalja koji bi sigurno film učinili boljim. Gdje je uopće taj 55 na fasadi kuće u koju se sklanjaju opkoljeni hrvatski branitelji, pa ako je film nazvan po njemu, ploča s brojem zaslužila je barem jedan kadar. U prvoj trećini filma pojavi se i mladić koji na front ide bez puške, što traži dramaturšku razradu i zaključak tijekom priče, ali Milić mu se više ne vraća, osim usputno u trenutku njegove pogibije. Što je dotad on radio u opkoljenoj kući, je li se dohvatio oružja nekog od poginulih suboraca i zapucao – pitaj boga. Po onome što je Milić prikazao, mladić je krenuo u boj bez oružja, uletio sa suborcima u zloglasnu kuću i valjda ostalih 12 sati prosjedio na podu. Nema smisla, čemu onda uopće uvesti taj lik u radnju?

Bez obzira na sve upućene kritike, 'Broj 55' nije loš film. Dapače, može se definitivno reći da je to dobar hrvatski film, potreban iskorak u domaćoj produkciji. Zasad Milićeve režiserske ambicije nadilaze njegove sposobnosti, ali se čini da je na dobru putu da snimi punokrvni akcijski film kombiniran s društvenim značenjem, nešto poput 'Južnjačke utjehe' Waltera Hilla, koji je 'Broju 55' vidljiva inspiracija.