Croatie, la voici

BRANKO BAUER U PARIZU

Upoznajte djeda Crnog vala, majstora dječjeg i partizanskog filma

Branko Bauer jedan je od filmaša čiji će opus biti predstavljen u posebnom programu 'Croatie, la voici!', festivala Hrvatske u Francuskoj, povodom čega donosimo kratki portret pokojne legende hrvatske kinematografije

Za generaciju koja se među posljednjima primala u pionire, ali joj je 'sazrijevanje' u omladincima zauvijek pokvario raspad sustava u kojem je tinejdžer naložen na rock and roll i Coca-Colu postao važniji i tržišno isplativiji od stjegonoše s Titovom značkom na kragni, 'Boško Buha' ostat će možda najpoznatijim uratkom legendarnog Branka Bauera, ujedno i jedina važnija uloga u kratkoj, blitz karijeri Ivana Kujundžića, ovdje okruženog klasičnim licima jugoslavenskog partizanskog filma, Žarkom Radićem i Ljubišom Samardžićem.

No unatoč tome što je ovaj, posljednji film u karijeri velikog majstora bila u osnovi za tu eru klasična propagandna ratna saga o 16-godišnjaku s petokrakom na čelu i mitraljezom u ruci, vršnjaku istih onih omladinaca na zalasku i tinejdžera u dolasku, Bauer nije bio dežurni redatelj bivšeg režima, već zbog odbijanja jednodimenzionalnosti često kritizirani pionir sedme umjetnosti ovih prostora, majstor koji je usavršio moderni filmski izričaj dok su se drugi još hrvali s pripovijedanjem kamerom. Čovjek koji je od pedesetih godina 20. stoljeća gradio ono što danas zovemo domaćim filmskim naslijeđem za života je snimio popriličnu količinu filmova, a osim što je broj osvojenih nagrada vrlo blizak broju odrađenog posla, onog trena kada krenemo nabrajati naslove shvatimo u kojoj su mjeri oni i danas ostali dio kolektivne svijesti i podsvijesti. 'Nikoletina Bursać'? Aha. 'Ne okreći se sine'? Ou, jea. 'Salaš u malom ritu'? Da, i to je njegovo.

Branko Bauer rođen je 1921. godine u Dubrovniku, a iako je studirao veterinu, 1949. godine zapošljava se u Jadran filmu kao organizator, ne bi li već sljedeće godine stao iza kamere i radio na dokumentarcima. Prvi dugometražni uradak bio je namijenjen djeci ('Sinji galeb' iz 1953, zapravo adaptacija 'Družine Sinjega galeba'), bio je i pionir hrvatske melodrame ('Samo ljudi', 1957), potpisao je remek-djelo ratnog filma nagrađeno s čak tri priznanja u Puli ('Ne okreći se sine', 1956) te postavio kontroverzne korijene Crnog vala u realizmu 'Tri Ane'. S 'Martin u oblacima' utabao je putove suvremenoj populističkoj komediji, ali i Borisu Dvorniku, kojem je ovo bila jedna od prvih uloga veličanstvene karijere. Dvornik je u ex-YU dream teamu, uz bok Samardžiću i Mileni Dravić, ujedno i jedno od lica filma 'Prekobrojna' (1962), humorističnog pogleda na tada popularne omladinske radne akcije.

Filmovi o životu mladih bili su Bauerova omiljena tema i u sedamdesetima, kada se nakon šljake u TV Zagrebu vraća velikim platnima u velikom stilu pa snima 'Zimovanje u Jakobsfeldu', 'Salaš u Malom ritu' i spomenutog 'Boška Buhu'.

Umro je u Zagrebu, 2002. godine, a danas njegove filmove možete gledati uglavnom na manifestacijama kao što je Festival Hrvatske u Francuskoj, ili, ako vam je put do Pariza jednako dug koliko vam je novčanik prazan, na YouTubeu, gdje je zahvaljujući čudima moderne tehnologije i postjugoslovenskom kaosu definiranja autorskih prava, dostupan dobar dio njegovog opusa. Pa generacija 21. stoljeća definitivno nema izgovora za izbjeći malu, ali slasnu šetnju po hrvatskoj celuloidnoj povijesti.