Obilježavanje najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, na domaćim je televizijama prošlo uglavnom u skladu s programom kakav njeguju i inače. Čak neki nisu ni propuštali neke od ključnih elemenata svoje ponude gledateljima, primjerice, TV prodaju, Eurojackpot i reprizu aktualne domaće sapunjare.
Ne znam je li riječ o gledateljskom stockholmskom sindromu ili mi je procjena doista točna, ali moram priznati da mi ovogodišnji blagdanski program na domaćim televizijama nije bio tako grozan kao inače. Ne, nemojte se hvatati za srce ni kopati po džepovima u potrazi za sredstvima za smirenje - nisam rekla da je bio DOBAR. Za takvo što trebao bi se dogoditi potpuni preokret u glavama onih koji osmišljavaju televizijske sadržaje, pa i u glavama mnogih gledatelja, a takve revolucionarne prevrate nitko ne očekuje, pa ni ja.
Ono što želim reći jest da program nije bio onako nasilno blagdanski kao što to inače običava biti u ovakvim prigodama te da ga je čak i pogodio neočekivani virus šarolikosti, pa makar i ta šarolikost u nekim slučajevima i bila predvidljivo-konfekcijske prirode.
Početak, doduše, nije obećavao. U petak nam je, naime, javna televizija bila servirala toliko vjerski tematiziranih sadržaja da zbilja ništa drugo na programima te televizije nisi mogao gledati. U redu, shvaćam da je riječ o vjerskom prazniku i da se u zemlji s toliko deklariranih katolika (a ove godine blagdan je bio relevatan i za pravoslavce) očekuje više vjerskog programa, ali program na tri programa HTV-a u petak je popodne i navečer na trenutke izgledao kao da nas Prisavlje pokušava natjerati da (s manjim pauzama) pred televizorom klečimo na slami i bičujemo se po golim ramenima. Em dokumentarac o Torinskom platnu (i to prastari, iz prošlog stoljeća), em Papandopulov oratorij, em David Suchet traži svetog Petra, em nam po tko zna koji put tvrde da je prelijepo biti benediktinka, em priče o hodočasnicima i misionarima... okej, okej, možda malo pretjerujem kada kažem da su baš cijelo vrijeme imali takve sadržaje - imali su i oni trenutke kada bi napustili duhovni modus operandi ne bi li nas obavijestili što ima novog s Eurojackpotom, čak su nam prikazali i i pokoji drugi film osim serije 'Isus iz Nazareta', ali ako ste, kao ja, šaltali po programima HTV-a u petak navečer, nije vas moglo ne ošinuti barem s nečim.
No kako je vikend odmicao prema samom Uskrsu, tako je situacija postajala ipak nešto raznovrsnija. Naravno, vjerski tematiziranih uskrsnih sadržaja bilo je i dalje - i neka ih bude. Čak sam i ja, kao osoba koju su svi koji čitaju ove članke već odavno obilježili kao ženu koja pisanicu jedino može obojati u crveno, dovoljno realna da shvatim da se na vjerske blagdane takve stvari prikazuju po logici stvari. No nakon petka to se uglavnom svodilo na tu logiku stvari - imali smo uskrsne čestitke s crkvenog i državnog vrha (neću ovom prilikom ulaziti u sadržaj, to nije stvar televizija), imali smo Urbi et orbi iz Rima i sve te uobičajene vjerske sadržaje koje vjernike zanimaju, nevjernike ne zanimaju, ali nikome nešto posebno ne smetaju, bilo je tu (uglavnom na javnoj televiziji) nešto pučko-predajnih sadržaja o pisanicama ovakvim i onakvim, uskrsnim običajima češćim ili rjeđim, komercijalci su se raspištoljili s nešto prigodnih filmova kao što su 'Ben Hur' i biografija pape, no to je uglavnom bilo to.
Ono o čemu, međutim, televizije u ovakvim prigodama vode računa - ili bi barem trebale voditi računa - jest to da je svaki blagdanski vikend, osim što - kao u slučaju Uskrsa - može imati neko vjersko ili običajno značenje, ujedno i skup slobodnih dana tijekom kojih ljudi možda očekuju nešto bolju zabavu (i) na televiziji. Kako su se u tome snašli ovoga uskrsnog vikenda?
Heh...
Neke naznake toga da je riječ o blagdanskom vikendu svakako je bilo - kao što sam već napisala gore, na javnoj televiziji to su uglavnom bile naznake iz rubrike vjerskih i pučko-predajnih sadržaja, dok bi se sve ostalo moglo uvrstiti u regularnu vikend-ponudu malo zabavnijih i šarolikijih sadržaja jer i inače subotom imamo 'A stranu', ponešto filmova koji možda nisu novi, ali su omiljeni u narodu, a bogami i Eurojackpot. Komercijalci su, također već rekoh, blagdanski vikend obilježili kombinacijom vjerske svijesti i komercijalnog duha, prikazujući filmove koji su hitoviti, oskaroviti, a ujedno i među glavnim junacima imaju biblijske, odnosno crkvene superheroje. I da, naravno, kao i svakog blagdana, dobili smo svoju porciju filmova s Macaulayjem Culkinom - za Božić to bude neki iz serijala 'Sam kod kuće', ovaj put je bio 'Vragolasti Dennis', uglavnom, mora da postoji neka tajna veza između kršćanskih blagdana i Macaulayja za koju znaju samo na televizijama, no dobro, nećemo sada o teorijama urote.
No ono što je zapravo bilo zanimljivo u programima svih domaćih televizija ovoga Uskrsa jedna je stvar za koju mislim da je zapravo odraz grčevite borbe televizije da i dalje ostane relevantan i masovno konzumiran medij u dobu streaminga, interneta i ostalih tehnoloških điđa koje je pomalo ruše s carskog trona - a to je činjenica da je program zapravo najviše naginjao business as usual filozofiji. Čak i javna televizija, koja inače svoju programsku shemu radi više vertikalno nego horizontalno - što će reći da joj raspored ovisi o danu u tjednu, a ne oslanja se toliko na svakodnevnu repetitivnost istog sadržaja u isto vrijeme ovoga je vikenda, činilo se, davala sve od sebe da svoju uobičajenu vikend-shemu zadrži u što netaknutijem izdanju. Kod komercijalaca, koji su i inače više horizontalni, to je, dakako, još više dolazilo do izražaja.
Takva filozofija onda i dovodi do situacija u kojima smo svi jako duhovni i blagdanski, istodobno svi u posvećivanju, uskrsnuću te zabavama slobodnog vikenda - ali s druge strane ne bi ni za živu glavu propustili vikend-reprizu aktualne domaće sapunjare, Eurojackpot ili TV prodaju. Ili to barem o nama misle domaći televizionari. Tako im je, naime, uz određene blagdansko-zabavne proplamsaje, uglavnom izgledao program. Srećom, Uskrs je proljetni praznik, pa nas ciča zima, za razliku od Božića, nije nužno kovala uz ekrane.
