filmski osvrt zrinke pavlić

Svi bismo se trebali osjećati grozno zbog sudbine Aleksandre Zec. 'Srbenka' nam pomaže shvatiti zašto

  • 21.09.2018 u 10:28

  • Bionic
    Reading

    Nagrađivani dokumentarac Nebojše Slijepčevića prati probe za predstavu o Aleksandri Zec Olivera Frljića, ali zapravo govori o djevojčici Nini, dvanaestogodišnjakinji koja igra u toj predstavi. Nina je srpske nacionalnosti i još i danas osjeća nelagodu kada to treba glasno izreći. S Ninom će se identificirati svatko tko je ikada pripadao nekoj manjini, posebice onoj koja nije dobro prihvaćena u društvu

    Većina dokumentarca 'Srbenka' Nebojše Slijepčevića događa se na probama za kazališnu predstavu 'Aleksandra Zec' Olivera Frljića. Neobične su to probe - na njima redatelj s glumcima razgovara kao voditelj grupne terapije u kojoj nastoji u glumcima osloboditi sve dimenzije traume koju osjećaju zbog ubojstva Aleksandre Zec 1991. godine, ali i kao da je sam sudionik te terapije. Govori im o raspravama koje je imao sa svojim ocem, kojega je sudjelovanje u ratu potpuno definiralo, pa i predviđa reakcije publike - potiče ih da se ljute, da ga pitaju gdje je predstava o hrvatskim žrtvama, zašto nitko ne govori o dvadeset osmero djece koja su u jednom danu poginula u granatiranju Slavonskog Broda. No ono čemu se redatelj ovog dokumentarca, Nebojša Slijepčević posebno posvećuje jedna je od četiri djevojčice koje sudjeluju u predstavi - dvanaestogodišnja Nina.

    Nini je u trenutku postavljanja predstave jednako godina kao što je bilo Aleksandri Zec kada je ubijena. Nina, međutim, s Aleksandrom dijeli još jedan demografski podatak - i ona je srpske nacionalnosti. Negdje do sedme godine, govori Nina u jednom trenutku dokumentarca, mislila sam da sam Hrvatica. Kada sam saznala da nisam, još nisam ni znala riječ 'Srpkinja' pa sam došla mami i pitala je zašto sam Srbenka.

    • +3
    Film 'Srbenka' redatelja Nebojše Slijepčevića dobitnik je Doc Alliance nagrade na Filmskom festivalu u Cannesu Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo fotografije

    Uzimajući tu djetinju pogrešku za naslov filma, Slijepčević ovdje zapravo zadire u iskustvo onih koji pripadaju manjini, i to manjini koja nije dobro prihvaćena u društvu. Uzimajući pak Ninu za protagonisticu, on nam pokazuje kako neiskusna, naivna, a iznad svega nedužna djeca postaju kolateralne žrtve rata, straha, mržnje, nacionalizma, krivnje i dugih, dubokih trauma koje prožimaju svako društvo koje je, kao hrvatsko, prošlo kroz jedan užasan i prljavi rat.

    Nina se nije još bila ni rodila kada je ubijena Aleksandra Zec, nije se još bila ni rodila kada su poginula djeca u Slavonskom Brodu, nije se još bila ni rodila kada su Hrvati iz Vukovara, kao što priča jedan od glumaca iz predstave, Igor Kovač, odvođeni u logor u nedaleki Šid. Nije se bila ni rodila kada su se zbivali svi ti užasni i traumatični događaji pa ipak - dan-danas osjeća nelagodu kada treba izreći koje je nacionalnosti. Nije ni sama sasvim sigurna zašto - odnosno, ne zna racionalno verbalizirati u čemu je problem, ali osjeća to, zna to po reakcijama okoline, prepričanima u iskustvima drugih sudionika dokumentarca, u kojima se priča o reakcijama druge djece u osnovnoj školi na one koji ne idu na vjeronauk, o svađama između prijatelja koji su jedan drugome u najvećem povjerenju rekli da nisu hrvatske nacionalnosti, o sukobima djece srpske nacionalnosti s vlastitim roditeljima, kojima predbacuju da 'zašto onda nisu otišli u Srbiju kad već moraju biti Srbi'.

    Foršpan za dokumentarac 'Srbenka' Izvor: Društvene mreže / Autor: YouTube

    Nebojša Slijepčević ovdje, na pozadini predstave Olivera Frljića, oslikava nam zato jednu vrlo kompleksnu sliku o tome kako cijeli taj košmar od rata, nacionalizma, žrtava, posljedica, krivih i nevinih - ostavlja trag na svakoj pojedinoj osobi, posebice kada je ta osoba pripadnica manjine. Pokazuje nam do kojih sitnica, do kakvih detalja vode te posljedice - uključujući i jednu istodobno smiješnu i zastrašujuću scenu, u kojoj djevojčice koje sudjeluju u predstavi govore koje su sve predrasude imale o Romima (brže im zacjeljuju ozlijede?). Govori nam istodobno i o tome koliko je strašno što je do takvih posljedica došlo, a nitko za njih ne preuzima odgovornost, ali i o tome koliko je koncept kolektivne krivnje pogrešan i kompliciran.

    Nakon gledanja 'Srbenke' u glavi mi je ostala jedna misao. Naravno da nismo svi krivi za ono što se dogodilo Aleksandri Zec, kao ni za to kako se Nina osjeća kada mora izreći da je Srpkinja. Ali ne bismo li možda, zbog obje te činjenice, morali osjećati barem nelagodu? Ne bi li nam barem svima trebalo biti grozno što su se obje te stvari dogodile? I ne bismo li možda, barem na svojem, individualnom planu - morali učiniti nešto da to bude drugačije. Za Aleksandru Zec je, nažalost, prekasno. Za Ninu i sve poput nje - nije.

    Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.