Gledam sinoć na HTV-u epizodu dokumentarnog serijala o velikim romansama dvadesetog stoljeća i u jednom trenutku zavapim za Gastalom. Bio je to trenutak kada su, naime, prikazali Cartierov broš koji je Edward VIII kupio svojoj supruzi Wallis Simpson e da bi joj dokazao svoju pregolemu ljubav. Jer odstupanje od prijestolja nije bilo dovoljno.

Valjda ni godišnja apanaža negdje u rangu vanjskog duga RH isto nije bila dovoljna. Ni glupiranje po luksuznim jahtama diljem Mediterana nije bilo dovoljno. Morala je Wallis dobiti i Cartierov broš. Nemreš bez broša. A dobro bi došla i ogrlica. Ipak je to VELIKA ljubav. Nije to sad ono kao kad se Đuro iz skladišta zaljubi u Branku iz računovodstva pa dignu kredit za stan. Ovo je ljubavna priča za televiziju!

I ne, nisam samo sarkastična. Baš kad je o televiziji riječ, ta kraljevska navlačenja s velikim ljubavima, ogrlicama i broševima nekako su strašno popularna. Upravo ovih dana s dvije nas strane spopadaju serije o britanskim kraljicama, njihovim obiteljima, ljubavima, političkom i društvenom angažmanu, pa na kraju krajeva i broševima. Ili nekom drugom nakitu.

Na Netflixu su, evo, baš jučer pustili u promet drugu sezonu hvaljene serije 'Kruna' (The Crown), jedne od najskupljih serija u Netflixovoj povijesti, koja govori o vladavini trenutačne engleske kraljice, Elizabete II, a od nedjelje na HTV-u počinje se prikazivati serija 'Viktorija' o drugoj legendarnoj engleskoj kraljici (a koju inače možete kompletno pogledati i na HBO-u). Kraljevske priče pršte svuda oko nas - još kad se tome doda sinoćnji dokumentarac o Edwardu i Wallis, pa kad se pribroje i priče o zarukama princa Harryja, mislio bi čovjek da je riječ o nečemu doista važnome, a ne samo o skupini aristokratskih parazita čija se glavna funkcija uglavnom odražava u popunjavanju stranica svjetskih tabloida te udovoljavanju nostalgije koju običan puk osjeća prema slikovnicama o Trnoružici.

No evo jedne iznenađujuće činjenice - Netflixova 'Kruna' doista je dobra serija. I sama sam se iznenadila zbog toga što mi se svidjela jer kada je prije kojih godinu dana izašla prva sezona, počela sam je gledati s osjećajem koji je najbolje opisati rečenicom: 'I duša mi je kolutala očima'. Sve priče o britanskoj kraljevskoj obitelji, naricanje za princezom Dijanom, Helen Mirren kao kraljica, Colin Firth kao kralj s govornom manom, blablablablabla - inače su mi užasno iritantni. Sama činjenica da u dvadeset prvom stoljeću i dalje postoji skupina ljudi koju porezni obveznici države u kojoj žive financiraju samo zato što pripadaju određenoj obitelji - i onda ih još ti koji ih financiraju gledaju kao bolje od sebe - potpuno mi je neshvatljiva. Srećom, nisam od tih koji ih financiraju pa je moja odbojnost isključivo teoretska, ali zbog takvoga stava nisam očekivala da će mi se TV serija o Elizabeti II svidjeti. A svidjela mi se.

Tvorci su serije, naime, priči pristupili prilično pametno. Kraljica Elizabeta II možda jest besmislena figura, ali je činjenica da je kroz svoj život i vladavinu bila svjedokinja - i to svjedokinja na najboljem mjestu u kraljevskoj loži - brojnim važnim događajima, ulogama koje su igrali brojni važni ljudi i da se od nje pritom očekivalo da i sama igra ulogu koja je barem po izvanjem licu važna i utjecajna. Prva se sezona tako bavila onim početnim dijelom njezina kraljevanja, kada je premijer Velike Britanije bio Winston Churchill i kada je njezina zemlja prolazila kroz osjetljivo poslijeratno razdoblje. Međuigra iskusnog, obrazovanog, pametnog i karizmatičnog Churchilla (sjajno ga je odigrao američki glumac John Lithgow) na zalasku političke karijere te mlade, nedovoljno obrazovane, naivne i pomalo bezlične Elizabete u seriji je prikazana sjajno. Uz to još scenaristi 'Krune' nisu imali ni nekog osobitog poštovanja ni pijeteta prema drugim 'legendama' kraljevske obitelji, pa su i taj, obiteljski život engleske kraljice prikazali kao život koji po nekim svojim odrednicama dosta nalikuje životu u bilo kojoj obitelji. Jest, ovi su povlašteni, uglavnom besposleni i bogati, ali i među njima ima naklonosti i ljubavi, ali i ljubomornih šupaka koji se stalno grebu za bakin servis i nakit s tavana. Nisam se ni snašla, a već sam počela s nekima od njih i suosjećati! Eto što čovjeku učini kvalitetna televizija!

Druga sezona 'Krune' - ona koja je na Netflixu dostupna od jučer - u prvih se nekoliko epizoda više fokusira na Elizabetin brak s princom Filipom. Brak je to koji bi se - kao što i sami protagonisti kažu u jednom prizoru - završio rastavom da nije kraljevski, ali s obzirom na to da u njihovu slučaju rastava znači ustavnu krizu i kojekakve druge monarhijske trice, oni ga pokušavaju održati. Televizionari skloni jeftinim limunadama takvu bi nam situaciju vjerojatno pokušali prikazati tako da nas svakih pet minuta podsjete kako se 'oni ipak vole' te bismo se nagledali suznih očiju uperenih u daljinu, tajnih dodira i sličnih nja-njaova do besvijesti, ali tvorci 'Krune' nisu skloni jeftinim limunadama. Napetost i netrpeljivost između Elizabete i Filipa u prve je četiri epizode druge sezone 'Krune' takva da se gledatelj nakon njih osjeća kao da je i sam proveo deset godina u lošem braku, a podvlačenje čitave privatne priče sa krizom u Sueskom kanalu i katastrofalnim kratkotrajnim ratom premijera Anthonyja Edena samo još više pridonosi dojmu da je cijeli taj Elizabetin život popriličan drek. I opet sam se nakon gledanja osjećala angažirano!

Naravno, sada bi na scenu mogli nastupiti oni kritičari koji kažu kako im je pun kufer toga da se životi povlaštenih klasa prikazuju pod izlizanom egidom 'i bogati plaču', i djelomično bi bili u pravu. Ono što bi ih, međutim, opovrgnulo jest to da u prikazu klimavoga kraljevskog braka i situacije u državi kojom kraljica iz tog braka zapravo NE vlada - nema ama baš nikakve sentimentalnosti ni romantiziranja. Dapače. Serija ni u jednom trenutku eksplicitno ne zauzima stav o monarhiji i aristokraciji, nije neprekidno na strani nijednog lika u priči, nego povremeno suosjeća s nekima, da bi onda te iste malo i popljuvala... Sve u svemu, serija se bavi prikazom života ljudi u specifičnim životnim okolnostima, i to čini uvjerljivo. A što drugo uopće očekivati od dobre priče?

S druge strane, 'Viktorija', serija o kraljici koja je istom državom (recimo) vladala kojih stotinjak godina prije Elizabete II, nije otporna na romantiziranje kraljevske priče. I u toj seriji postoje pokušaji prikaza situacije s više strana i iz više slojeva, pa se tako serija bavi i služinčadi u kraljevskoj palači, njihovim sudbinama i međusobnim odnosima, no taj je dio priče više kao nekakav light Dickens, pa imamo služavke koje skrivaju svoj pravi identitet, stjuarde koji švercaju iznošenu kraljevsku robu i ostatke od obroka, epidemije tifusa u londonskim slumovima i takve stvari, koje su načitanijima među gledateljima već poznate iz zapleta mračnijim - heh - viktorijanskih romana. Vjerojatno tomu tako i nije slučajno, vjerojatno su autori serije htjeli ubaciti nešto što je i primjereno epohi u kojoj je živjela mlada kraljice Viktorija, ali i dalje stoji činjenica da je sve to nekako premazano slojem sjajila i da je mnogo manje položeno na realističan prikaz situacija. Iznimka je možda tek epizoda o gladi u Irskoj zbog propale žetve krumpira iz druge sezone serije. 

Priča o Viktoriji mnogo je više usredotočena na to da bi nam prikazala kako je kraljica Viktorija bila fascinantna osoba, na to kako je njezin brak s princom Albertom bio brak iz velike ljubavi i strasti, na to kako su kraljevskom obitelji vladale drame mnogo više povezane s njihovim međusobnim odnosima negoli sa svijetom u kojem su živjeli i kako su kroz sve to prolazili utegnuti u raskošnu odjeću s visokim kragnama, svirajući klavir i žmirkajući pod svjetlošću kandelabra. Više je atmosferična nego što je doista dojmljiva.

Istina, i u toj ćemo seriji primijetiti pokušaje bavljenje temama koje su scenaristima DANAS važne, pa će se tako kroz nekoliko epizoda implicirati da je Viktorija patila od postporođajne depresije, u život na kraljevskom dvoru 19. stoljeća uplest će se i neke protofeminističke teme, pa i pokoja priča o odnosu tradicije i znanstvenih inovacija, ali kada se sve zbroji i oduzme, 'Viktorija' mnogo više od 'Krune' naginje sapunici. I iako u njoj glume neki sjajni glumci (mlada Jenna Coleman kao Viktorija zaslužuje posebne pohvale), serija je daleko više na tragu udovoljavanja one neobjašnjive gladi publike za pikanterijama iz života kraljevske obitelji na kraju kojih ipak sve ispadne dobro i pozitivno za glavne junake pa gledatelji suznih očiju mogu zaključiti: 'Ah, ipak se oni vole'. A to je na tragu onih broševa i velikih ljubavi iz prvog odlomka.

U smislu gledateljske zabave, sigurno ćete biti zadovoljni bez obzira gledate li 'Krunu' ili 'Viktoriju' - obje su serije snimljene tako da će vam zaokupirati pozornost i u obje ćete htjeti znati što će se zbiti sljedeće. No iz 'Krune' ćete dobiti mnogo više - i prikaz povijesnih okolnosti i prikaz ljudskog stanja i slojevite, prokrvljene likove koji nikada nisu ni samo simpatični ni samo antipatični. 'Viktorija' će vam samo zadovoljiti djetinjastu znatiželju koja vas je, nakon zatvaranja zadnje stranice slikovnice o Trnoružici pitala: 'A što je bilo dalje?' Ni to nije loše za opuštanje nedjeljom navečer, ali dobro je znati da postoji i nešto bolje.