Najbolje pjesničke knjige

Proglašeni laureati 60. Goranovog proljeća

15.03.2023 u 11:36

Bionic
Reading

Goranovo proljeće i ove se godine odvija u Zagrebu, Goranovu rodnom Lukovdolu i Rijeci, od 20. do 23. ožujka. Uz uobičajeno brojne pjesničke i glazbene programe s domaćim i inozemnim gostima, ovaj put iz dvanaest zemalja, prva festivalska večer bit će u cijelosti posvećena laureatkinjama i laureatima spomenutih nagrada te vizualnim i zvučnim razglednicama iz povijesti festivala

Čitav program festivala provjerite na ovoj poveznici, a u nastavku donosimo i ovogodišnje laureate te obrazloženja žirija.

NAGRADA IVAN GORAN KOVAČIĆ ZA NAJBOLJU PJESNIČKU KNJIGU

Senko Karuza: Nestajanje, (MeandarMedia, Zagreb, 2020.)

Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Stalni je kolumnist u časopisu More. Uvrštavan je u različite antologije, a priče su mu prevedene na desetak stranih jezika. Objavio je knjige priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara obscura, pjesničke knjige Nestajanje i Otimanje, a s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom rašomonsku knjigu Tri krokodila. Knjiga Vodič po otoku prevedena je na više jezika. Trenutno živi na otoku Visu. Osnivač je Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut festival književnosti Mare Mare (otok Vis).

IZ OBRAZLOŽENJA

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je donio odluku da se nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju dodijeli knjizi Senka Karuze Nestajanje. Na natječaj je pristiglo 95 naslova, od kojih je 93 odgovaralo njegovim uvjetima i propozicijama. U finalu su za nagradu konkurirale također knjige: Ponornice Krešimira Bagića (Meandarmedia, 2021), Vježbe hrabrosti Gorana Bogunovića (Durieux, 2021), Skica za junakinju Sanje Lovrenčić (Mala zvona, 2021) i Proces gorenja Darka Šeparovića (Durieux, 2022).

Knjiga Nestajanje Karuzin je pjesnički prvijenac, kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza, od zbirke Busbuskalai (1997) preko Vodiča po otoku (2005) pa sve do Fotografija kraja (2018). U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka Nestajanje u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom. Ono što je naoko prepoznatljivo Karuzino sada se zatječe iz jedne sasvim nove perspektive, čuje se kao jedan drugačiji glas. Na koncu, može se reći da je Nestajanje ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte.

Branislav Oblučar

GORAN ZA MLADE PJESNIKE

Vid Bešlić

Petrinja nema rodilište pa je većina Petrinjaca rođena u Sisku, a među njima 24. lipnja 2000. i Vid Bešlić. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira, piše poeziju, svira glasovir i gitaru, bavi se dramskom umjetnošću i glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

IZ OBRAZLOŽENJA

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 38 rukopisa. Žiri u sastavu: Marija Dejanović, Dinko Kreho i Branko Maleš žirirao je anonimno, pod šiframa, i jednoglasno kao najbolji odabrao rukopis Vida Bešlića, naslovljen Ektoplazma. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise Kuća na otoku Silbe Ljutak, Kosa nam ne smije biti mokra Nikole Serdara i Iz mraka se bježi ravno u kaktus Mateje Tutis. Ektoplazma Vida Bešlića zaokružen je i pomno osmišljen konceptualni rukopis pjesama u prozi pisan snažnim, originalnim autorskim glasom. Dominantno sredstvo prikazivanja tekstualne građe je naracija u prvom licu jednine, uz ujednačeno i dosljedno korištenje interpunkcije koja svojim karakteristikama ne odstupa od svakodnevnog razgovornog jezika. Jednostavnim se i pročišćenim stilom – koji je, uz poneke iznimke, pretežito lišen metafora, metonimija i epiteta – kombinira minuciozno bilježenje detalja iz svakodnevice s kontemplacijama i refleksijama o većim temama poput prolaznosti, smrtnosti i budućnosti, zbog čega se rukopis doima gotovo kao dnevnički zapis. Tematski, ovaj bi se rukopis mogao svrstati u zavičajnu i egzistencijalističku poeziju. Ektoplazma je knjiga o Baniji, o potresu kao prijelomnoj točki, trenutku nakon kojeg se ratom obilježena prošlost ove regije, iskazana kroz usmene legende i uspomene na preminule ljude, prikazuje simultano s autofikcionalnim zapisima u prvom licu koji dočaravaju besperspektivnu sadašnjost lirskog subjekta i ljudi koji ga okružuju, tvoreći tako dojam da su prošlost, sadašnjost i budućnost u ovom rukopisu jedna točka na karti Banije – točka pucanja kataklizmičkih razmjera.

Marija Dejanović