U međuvremenu se počeo baviti, kako ju je sam nazvao, postgravitacijskom umjetnošću i napravio nekoliko predstava u bestežinskom stanju.

Najviše pažnje privlači njegov dugogodišnji kazališni projekt posvećen radu raketnog inženjera i vizionara Hermana Potočnika Noordunga, koji izvedbu ima svakih deset godina, sve do završne 2045., kad će se i Živadinov, kao kandidat za kozmonauta s odrađenom obukom u ruskom Zvjezdanom gradu, samoispaliti u svemir.

Međutim, Živadinovljeva posvećenost ima i nešto 'prizemniju' stranu, konkretiziranu u prošle godine otvorenom Kulturnom središtu europske svemirske tehnologije (Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij – KSEVT) u Vitanju pored Celja, mjestu iz kojeg potječe Potočnikova obitelj.

Fascinantna građevina koja oblikom podsjeća na prve skice geostacionarnog satelita, ima nekoliko funkcija – izložbeni i radni, a funkcionira istodobno i kao otvorena galerija i prostor za istraživanje u kojem će mladi znanstvenici boraviti i raditi.

KSEVT vodi Miha Turšič, a nezamjenjivi dio tima je i slikarica Dunja Zupančič, zaslužna za vizualnu privlačnost svih Živadinovljevih projekata. S obzirom na to da je u proteklih četvrt stoljeća bio redovit gost Eurokaza, zagrebački festival će mu u svojem posljednjem izdanju uzvratiti posjet pa svoju publiku 29. lipnja vodi na izlet u Vitanje.

Ključni pojam koji Živadinov koristi kad govori o svojoj misiji je kulturalizacija svemira, a KSEVT je institucija namijenjena upravo tom udruživanju znanosti i umjetnosti u, kako kaže, 'pojam za koji još nemamo imena'.

'Kulturalizacija je povezana s nizom ideja o umjetnosti gdje je umjetnost stroj koji proizvodi druge strojeve, dok je kultura produkt točno određenog stroja koji može proizvoditi samo jedan produkt, onaj programiran u tom stroju. Dakle, umjetnost je stroj koji proizvodi sve druge strojeve, pa i taj koji proizvodi kulturu. Budimo precizni, govorimo o kulturalizaciji, a ne artifikaciji', jasan je Živadinov.

Znanstveni dio rada KSEVT-a udružit će doktorante humanističkih znanosti i umjetnike kako bi zajedno producirali niz eksperimenata koji tematiziraju kulturne suštine.

'Na primjer, javnost još nije čula da je u svemiru bio neki antropolog, a to je upravo naša zadaća', objašnjava potencijali kozmonaut Živadinov.

Kulturalizacija svemira metodološko je mišljenje o etici i estetici, smatra on, i stoga mora istodobno raditi na oba polja. Kako?

'U prvoj fazi u Vitanje će dolaziti astronauti i kozmonauti i učiti o umjetnosti 20. i 21. stoljeća, o modernoj, suvremenoj i razvojnoj umjetnosti. Ako ih već toliko godina uče njihovom poslu, da budu npr. navigatori, mogu provesti par tjedana učeći o umjetnosti jer će im i to znanje trebati.'

Tehnologija koja omogućuje izlete u svemir je već kultura, nastavlja Živadinov, ali imperijalna i dominantna, pa je upravo zato jedan od prvih projekata KSEVT-a, koji je već u toku, napraviti neovisnu knjižnicu na Međunarodnoj svemirskoj stanici, tako da njezini stanovnici ne čitaju samo ono što donesu sa sobom.

Odlazak u svemir velika je mogućnost, ali se može shvatiti i kao bijeg iz zemaljske, ili ovozemaljske, realnosti. Eskapizam kao optužbu Dragan Živadinov ne prihvaća, jer za njega eskapizam podrazumijeva izolaciju. Međutim, ne voli ni da se uz njegov rad veže pojam utopije: 'Ne bavimo se više pitanjem utopije nego heterotopije, različitih pogleda koji grade sliku mogućnosti. Heterotopija je prvi pojam koji zamjenjuje utopizam kao neku udaljenu moguću točku negdje izvan centra. A centar smo mi, ljudi.'

Odlazak u svemir i sve mogućnost koje se time otvaraju, za Živadinova predstavljaju sljedeći evolucijski korak nakon onoga kad se ljudska vrsta uspravila na dvije noge.

'Kad se čovjek nađe u polju vakuuma i bestežinskog, prvih sati i dana on osjeća čistu radost jer je stvarnost podvrgnuta levitaciji. Ako to uzmemo kao činjenicu, postaje jasno da smo teraformirani, tj. formirani po zakonima i mogućnostima koji vrijede na Zemlji. Takva je i naša stvarnost, ali i umjetnost, što znači da ne može biti apstraktna. Međutim, u vakuumu se gubi orbitalna orijentacija, a ta činjenica je za našu percepciju teško shvatljiva, iako se cijela umjetnost 20. stoljeća bavila upravo problemom percepcije. Zato će osnovne kategorije umjetnosti u svemiru biti konstrukcija i funkcija, točnije – ljepota funkcije.'

Ta nova vrsta umjetnosti ipak će zadržati i nešto od osnovnih postulata svoje zemaljske prethodnice.

'Na Zemlji postoje dvije vrste ljudi: oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju da Bog postoji. Jedan od 'starih očeva kozmonautike', Konstantin Ciolkovski, predložio je da svemirskim raketama jednostavno provjerimo postoji li, no pritom moramo promijeniti koncepte religioznog s obzirom na to da su postali nekompatibilni, bez obzira na ekumenske procese.'

Iako zvuči i previše tehnicistički, za Živadinova taj iskorak ne znači i odustajanje od 'tradicionalno' etičkog, ne samo u umjetnosti: 'U toj tehnološkoj percepciji, mi ipak moramo živjeti sve etičke imperative, ali ne u sebi, jer u nama samima, što priznaju i vrhunski teolozi, na kraju postoji antagonizam. Mene bi kao stručnjaka za dramu najprije trebao zanimati konflikt, ali me sve upozorava da je od drame i sukoba važnija morfologija, dakle oblici na svim razinama. Zato postoji kulturalizacija koja će neprestano formulirati mogućnosti oblika strategije prepoznavanja Boga ne u nama, nego u dubini našeg mozga. U mišljenju, a ne u dubini naše duše.'

Hoće li Dragan Živadinov pronaći Boga prije 2045., kad se planira ispaliti u svemir, ili će u tom trenutku reći 'My God, it's full of stars!', kao Dave Bowman u filmu 'Odiseja 2001', danas je teško čak i nagađati.

No sigurno je da je uporan i dosljedan na svome putu, pri čemu je osnivanje Kulturnog središta europske svemirske tehnologije KSEVT tek jedan od krupnijih koraka.

Osim u sklopu posljednjeg izdanja Eurokaza, jedinstveni centar u slovenskom Vitanju moguće je razgledati i inače. Pored stalne izložbe o Hermanu Potočniku Noordungu, vizionaru raketnog pogona i putovanja u svemir rođenom u Puli, KSEVT nudi i izložbu o povijesti raketne tehnologije i svemirskih odijela koje su nosili sovjetski kozmonauti.