Marijan Crtalić (1968) već je niz godina prisutan na hrvatskoj likovnoj sceni. Najpoznatiji je po performansima i videoradovima u kojima na izravan i provokativan način propituje vlastiti identitet i društvenu svakodnevicu. Crtalićeva opsesija stvarnošću koju intenzivno dokumentira najsnažnije je prisutna u društveno angažiranom projektu 'Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara'. U tom radu sustavno istražuje grad u kojem je rođen - od arheoloških ostataka davnih vremena, preko industrijskih objekata, parka skulptura Željezare Sisak i naselja Caprag, do ostataka iz Domovinskog rata i predmeta iz sadašnjosti – te pokušava dočarati svoj stav o gospodarskoj i kulturnoj propasti Siska i Hrvatske. Za svoj rad Crtalić je dobio nagradu 26. Salona mladih 2001. godine, nagradu AICA na 36. Zagrebačkom salonu 2002. godine te nagradu T-HTnagrada@msu.hr 2010. godine.

Izložba nosi naslov 'Introspektiva'. Možete li pojasniti zašto taj naziv za retrospektivnu izložbu?

Introspekcija mi je draža i potrebnija od pukog nabrajanja retrospektivnih činjenica u svrhu statističkog slaganja umjetničkog materijala, a bez zanimanja što je to što sam radio, zašto to uopće radim i kako sam se uz pomoć 'toga' mijenjao, rastao i gdje sam, na kraju krajeva, stigao.

Kako je izložba koncipirana? Što se sve može vidjeti?

Sve što sam smatrao kao bitno u mom ljudskom i umjetničkom razvoju - od vrtića i ideologije kojom sam se bavio u radu Odgajateljica s djecom, radova koji tematiziraju ideologiju škole kao ustanove koja se obično prihvaća kao neupitni autoritet, preko Akademije likovnih umjetnosti i tesanja zanata i korištenja istog u drugačije svrhe do pukog iživljavanja likovnog nagona, pri čemu nisam razmišljao o gotovo magijskoj moći koju umjetnost i umjetnici izazivaju u ljudima. Uvijek mi je bilo fascinantno i čudesno kad bi mi na izložbe došlo puno više ljudi nego što sam očekivao i to veliki broj meni nepoznatih ljudi. Tu je i korijen mog shvaćanja umjetnosti kao mogućeg pokretača konkretnijih događanja u društvu.

Umorio sam se od performansa, a naročito nakon zadnjeg u kojem sam malo fizički devastiran. Općenito, previše posla, malo love. Umori to čovjeka, naravno, privremeno!

Završili ste zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti u klasi profesora Vasilija Jordana i po struci ste slikar. Kako ste počeli raditi performanse, instalacije i videoradove i što je bila prekretnica u vašem viđenju suvremene umjetnosti?

Postalo mi je dosadno kopirati i kopiranje kopiranja nečijih stilova i načina rada s kojima više nemamo nikakve veze. Renesansni umjetnici, a i svi ostali, imali su potpuno drugačiju sliku i stav o svijetu i umjetnosti nego što smo mi to uopće u stanju zamisliti. Kada mi je to postalo jasno, osjećao sam se kao kad sam kao klinac, ne znajući engleski, išao pisati tekstove pjesama britanskih ili američkih muzičara. Nemušto i bez značenja. Htio sam naći neki smisao u onome što radim.

Slikate li i crtate još uvijek?

Ne. Naprosto nemam potrebu za time, a i ono čime se bavim daleko je od idilične predodžbe umjetnika kao romantičnog fah idiota koji prati svoju stvaralačku muzu. Ne smatram da je crtanje i slikanje iscrpljeno i završeno, dapače! Naprosto mi je, u fazi u kojoj sam trenutačno, sporo i ograničavajuće.

Dolazite iz Siska i često ga tematizirate u svom radu. Što razotkriva vaš projekt Nevidljivi Sisak?

Razotkriva prevaru zvanu Hrvatska država. Nije mi jasno kako su ljudi mogli nasjesti na blebetanja glupog ex partizanskog generala koji se reformirao u hrvatskog domoljuba, odnosno, bezočnog mafijaša koji nas je, uz pomoć tih istih ljudi, vratio skoro u srednji vijek. Ljudi u sklopu željezare imali su posao i neobičan oblik radnih i slobodnih aktivnosti i dana im je prilika da se osjećaju ljudima, a ne industrijskim robljem. Iz te fanatične ideologije razvila se je velika umjetnost. Danas svi vjeruju u novac i zato je zarada ispred kvalitete rada. Nema velikih ideja koje će okupiti ljude na energetskoj bazi. Sve se danas bazira na financijskoj statistici.

Prije nekoliko mjeseci javnosti je predstavljen projekt 'Tvornica baštine – Željezara Sisak'. Kao idejni začetnici i partneri u projektu predstavili su se Gradska galerija Striegl, Gradski muzej Sisak i Konzervatorski odjel u Sisku Ministarstva kulture. Jesu li vas pozvali i uključili u taj projekt s obzirom da vi već godinama ukazujete na stanje kulturne baštine u Sisku?

Nisu, nego su mi još i pokupili ideje koje sam navodio u raznim aplikacijama i prijedlozima projekata na tu temu. Nisu mrdnuli prstom svih ovih godina da upozore na stanje i važnost umjetničkog blaga u gradu, a sad ispada da su sami iznijeli cijelu priču u javnost. Ne smeta mi muzeološko konzervacijski tretman i očuvanje, odnosno, stavljanje tih djela u fokus pažnje ali mi smeta kad nađem svoje ideje pod tuđim potpisom. Također, osim povrijeđenog mi ega, smatram da nije dobro dati vrhunsku stvar u ruke nekome tko ne zna što s tim da radi. Ne vjerujem da će ekipa koja je preuzela skrb nad baštinom shvaćati sve te lokacije, strojeve i skulpture kao prostor suvremenog, urbanog i visoko standardiziranog izričaja.

Zbog vaših stavova i razmišljanja o Sisku došli ste i u sukob s lokalnim vlastima te ste na sudu s aktualnim gradonačelnikom Siska. Javno ste prozvali lokalnu vlast zbog upravljanja imovinom i raspodjelom novčanih sredstava, a navodno ste rekli da je galeriju Striegl sisački gradonačelnik prodao austrijskoj banci i da je novac nestao?

Njegov potpis je zadnji i finalizacijski u kupoprodajnom ugovoru, a i nikad nije podnio račune o utrošku love. Ja ne znam u što je utrošena ta lova, a zanima me zato jer je došla djelomično i iz mog džepa, pa sam mislio da je u redu zanimati se zašto ja državi i gradu plaćam porez i kojekakve usluge. Umjesto odgovora dobio sam tužbu od tipa kojeg su ljudi izabrali na vrlo odgovorno i osjetljivo mjesto, a koji nikad javno nije htio objasniti zašto je njegova žena dobila veliku lovu od grada i gradu totalno nepotrebna koncertna direkcija. Krajnje neodgojeno i bahato.

Vaš aktivizam uključuje i posljedice?

Suđenje mi je dokaz da sam pogodio u žicu i da im je frka zato jer su se kojekakvi pojedinci, udruge i institucije počele zanimati za njihove rabote. Zašto su tako nervozni, ako im je rad transparentan i u skladu sa zakonom?

Često izvodite društveno angažirane i kritičke radove, a skloni ste i samoozljeđivanju u svojim performansima. Nedavno ste u sklopu festivala 'Perforacije' izveli performans 'Mogućnost izlaza' u kojem ste pokušali doslovno proći glavom kroz zid. Jeste li se ozlijedili?

Jesam malo, napukla mi je neka koščica u ruci, natekle mi ruke i čelo, ali bila mi je vrhunska zabava.

U Osijeku na 12. Danima performansa imali ste rad 'Nek svoj narod Hrvat ljubi' koji je bio izrazito političan. Pokušali ste pjevat himnu, a ljepljivom trakom vezali ste sebi ruke i usta. Što ste željeli poručiti?

Da je država u kojoj se bez suđenja pogubljuje ljude, u najmanju ruku, vrlo upitne kvalitete i morala. Gade mi se svi ti domoljubi koji ubijaju nevine i nezaštićene ljude, a onda se prozivaju narodnim herojima i moralnim vertikalama društva. Pjevanje himne sa selotejpom na ustima personifikacija je nasilnog nametanja države kao bespogovornog autoriteta.

Zašto radite na način da dovodite tijelo u ekstremne i pogibeljne situacije? Oslobađate li se duševnog bola preko fizičkog bola, odnosno, samoozljeđivanja?

Ima i toga, ali najviše mi je stalo izraziti određenu misao i osjećaj na način koji će bilo koga, imalo suosjećajnog, neposrednije povezati s boli koju su političke odluke, bazirane na rasizmu i šovinizmu, prouzročile žrtvama i njihovim obiteljima. Naravno, govorim o svom načinu i razlozima takozvanog samoozljeđivanja.

Kakvu reakciju želite izazvati kod gledatelja takvim nastupima?

Buđenje od učmalosti i od ignoriranja državnog nasilja kojemu smo svakodnevno izloženi.

Čini se da ima mnogo ideja koje bi se mogle iskoristiti i koje se pokušavaju ubaciti u performans. Što po vama čini uspio performans od neuspjelog? Koliko je dramaturgija važna?

Ista je stvar kao i s filmom. Ili je površno i predvidljivo ili je napeto i inteligentno, od početka do kraja.

Može li se kod nas živjeti od umjetnosti, odnosno od performansa i videa i kako vi uspijevate?

Sposoban čovjek može bilo što pretvoriti u biznis, a ja sam osrednje sposoban s tendencijom napredovanja. Naprosto si zadajem drastično visoke kriterije i trudim se dostići ih radom, bez obzira koliko me to iscrpljuje. Malo je i x faktor u igri. Bilo kako bilo, nema nekih konkretnih pravila.

Umjetnost još nije ni počela – vaša je rečenica koju ste izlagali i koja zvuči proročki. Što ste mislili pod time i na što se ona odnosi?

Čini mi se da sam, pošto sam to odavno izrekao u nekoj formi polu šale, mislio da bi umjetnost trebala biti dostupna bilo kome u bilo kojem trenutku. Bez formalnih i hijerarhijskih određenja i ograničenja, odnosno, podjela na umjetnike i publiku.