Jedna od najčešćih mantri političkih konzervativaca ona je o umjetnicima - aktivistima kao luzerima koji bez galame, prosvjeda i ideoloških parola nikada na sebe ne bi uspjeli svratiti pozornost. Moš mislit vel'kih umjetnika, obično frčući nosom posprdno dobacuju. Taj bez megafona u ruci ne bi znao nacrtat ni Čiča Glišu. Na stranu primitivno shvaćanje umjetnosti kao samo ono gdje autor zna nacrtati nešto svima prepoznatljivo, ali taj je stav prije svega čudesno proturječan jer su i konzervativci često politički aktivisti, pa i uspješni umjetnici. Osim toga, mnogi su aktivisti itekako uspješni umjetnici, zabavljači, znanstvenici i ini stručnjaci.

Nan Goldin, glavna junakinja dokumentarnog filma 'Ljepota i krvoproliće', upravo je jedna od njih. Fotografkinja koja je ustala protiv korporativne pohlepe obitelji Sackler, koja je pak putem svoje korporacije Purdue Pharma bila uvelike odgovorna za opioidnu krizu u Americi, u kojoj je, zbog ovisnosti o oxycondinu, živote izgubilo pola milijuna Amerikanaca - nije to učinila samo iz sebičnih poriva i zbog toga što je i sama jedva preživjela ovisnost o oxyju. Redateljica Laura Poitras ovim nam filmom s Nan priča o njezinu životu i umjetnosti, oduvijek povezanima s buntovništvom, aktivizmom, angažiranošću i rasvjetljavanjem onih segmenata društva i života pred kojima je privilegirana većina oduvijek voljela zatvarati oči.

Nan je rođena u 'pristojnoj' i dobrostojećoj židovskoj obitelji, u kojoj se uvijek znalo 'gdje je kome mjesto' i u kojoj su roditelji imali djecu zato što se to od njih očekivalo, iako je očigledno da nisu bili sposobni hendlati odgoj i brigu o djeci, pogotovo kada su ta djeca počela pokazivati znakove buntovnosti i neprilagođenosti. Zbog toga je Nanina sestra Barbara zarana završila u psihijatrijskoj ustanovi te se u devetnaestoj godini tragično ubila, a i sama je u četrnaestoj završila 'u sustavu', odnosno u udomiteljskim obiteljima i domovima. Nesretna, prestrašena, ali i nemirna, udomiteljske je obitelji ubrzo zamijenila boemskim životom kakvim nikada nije ni prestala živjeti, premda su se s uspjehom na umjetničkom, fotografskom polju, njezine materijalne i financijske okolnosti popravile, odnosno postale komfornije.

Nikada je nisu napustile ni umjetnička priroda i instinkt, pa je svojim radom vrlo često zastupala ugrožene i marginalizirane skupine, ističući fotografijama ljepotu i živopisnost američke gej i trans scene, te izložbama upozoravajući na AIDS krizu i nepovoljan položaj tih manjinskih skupina u njoj. A onda joj se dogodilo da je fizički nastradala u jednoj nasilnoj vezi pa je zbog ozljeda od liječnika dobila oxycondin. 'Gotovo odmah sam se navukla', govori Nan u ovom dokumentarcu. Gotovo se i predozirala.

Američka obitelj Sackler otprilike se istodobno silno obogatila proizvodnjom i prodajom oxycondina, opioida koji se masovno propisivao protiv bolova, iako je sastavom vrlo sličan heroinu, samo što je još jači, adiktivniji i opasniji. Skrivajući pravu prirodu oxyja čak i pred stručnim zdravstvenim radnicima, Sackleri su svoj obraz prali ulažući golem novac u umjetničke ustanove, kao što su njujorški muzeji Metropolitan (u kojem je donedavno postojalo i Sacklerovo krilo) i Guggenheim. Nan i njezina aktivistička organizacija P.A.I.N. (Prescription Addiction Intervention Now) zahtijevali su prekid svih financijskih veza tih institucija s obitelji Sackler i u tome su uspjeli - Sacklerovo krilo u Metu više ne postoji, Guggenheim više ne prihvaća donacije od Sacklera, a prosvjedi koje je P.A.I.N. proveo u njima pamte se i sami kao umjetnički performansi.

Aktivisti su u Guggenheimu s najvišeg kata njegove poznate spirale pobacali mnoštvo recepata za oxycondin, što je u dokumentarcu prikazano vrlo efektno, a u Metu su izveli takozvani 'die-in', gdje su u Sacklerovu krilu svi popadali kao mrtvi na tlo, s praznim bočicama oxycondina u rukama. I uspjelo im je. Firma Purdue Pharma u vlasništu obitelji Sackler 2021. godine objavila je bankrot.

Sve to - i Nanin turbulentni život, odnos s roditeljima, sjećanje na sestru, boemština po američkim i europskim gradovima - ovdje su uklopljeni u jedinstvenu, zanimljivu, potresnu, ali i inspirativnu priču. I njezina je poruka jasna. Umjetnici - aktivisti nisu nikakvi luzeri, nego je njihovo angažirano djelovanje itekako važno za ispravljanje društvenih nepravdi i rasvjetljavanje užasnih problema. Oni, kako je u jednoj od poruka koje su pronađene nakon njezine smrti zapisala Nanina sestra Barbara, citirajući Josepha Conrada - vide svu ljepotu i krvoproliće na ovome svijetu. I ne mogu je ne pokazati drugima.