'Ti loviš' je film koji je nadahnuo članak iz Wall Street Journala, u kojem je opisana skupina od nekoliko bivših šulkolega, koji ostaju u kontaktu tako da svake godine na tjedan dana nastavljaju igru lovice koju su započeli u školi. Dok je ideja iznesena u članku bila u nekoj mjeri simpatična sa svojom bedastoćom i dok se iz članka dalo iščitati i ponešto ljudskosti u potrebi odraslih muškaraca da ostanu u kontaktu s prijateljima koji su im mnogo značili dok su bili netko sasvim drugi - jedino što je film s tom idejom učinio jest da je igru lovice produljio na mjesec dana godišnje.

U redu, možda sam malo nepoštena. U kontekstu nezahtjevnog, opuštenog, mozak-na-pašu gledanja, ovo je - barem dijelom - komedijica koja će vam sigurno tu i tamo izmamiti hihot, ako ničim drugim, a onda svojim fizičkim, slapstick humorom. Odrasli muškarci koji u mjesec dana svoje igre pribjegavaju stupidnim, ali elaboriranim 'zamkama' da bi ulovili nekog od svojih srednjoškolskih drugara bez ikakve sumnje proizvode apsurdno smiješne situacije. Još kad ih, kako je to učinio redatelj ovog filma, snime usporeno, ala John Woo, onda je kombinacija smijanja i kolutanja očima još jača.

Uglavnom, junaci filma su Hoagie (Ed Helms), Randy (Jake Johnson), Callahan (Jon Hamm), Sable (Hannibal Buress) i Jerry (Jeremy Renner). Svi su u četrdesetima, sve očito opako pere kriza srednjih godina, više su ili manje uspješni ili ostvareni, ali zadnjih dvadeset-trideset godina jedni su druge lovili na nevjerojatne načine i u nevjerojatnim situacijama. Recimo, jedan je bio ulovljen na sprovodu vlastitog oca. I to mu je bilo okej.

Glavna je fora, međutim, što jedan od njih - Jerry - još nikada nije bio ulovljen. I sada se, odlučni da to promijene i u pratnji reporterke Wall Street Journala, ostala četvorica udružuju da bi to promijenili. Problem je jedino u tome što je Jerry abnormalno fizički okretan i nevjerojatno nadaren za pronicanje smicalica u toj glupoj igri pa je to jako teško. Eh, da. I uskoro se ženi, a njegova je buduća supruga zaprijetila da će napraviti megacirkus ako joj svojom igrom upropaste vjenčanje.

I sad, vjerojatno možete i zamisliti kako sve to izgleda. Kao jedan od razvodnjenih nastavaka 'Mamurluka', koji nakon prvih pola sata fora i gegova postaje pomalo zamoran, a nakon još par takvih scena se čovjek počne pitati je li to doista smiješno. Naime, u pukom nizanju štikleca u kojima 'dečki' jedni druge love ili izbjegavaju - a bez ikakvog istraživanja njihovih odnosa, ličnosti i sličnih trica - osmjeh ti se počne pomalo zamrzavati na licu kada shvatiš da zapravo jedan drugome ugrožavaju zdravlje, sigurnost i život te da je filmska nerealnost sasvim okej, ali kada počne izgledati kao crtić o ptici trkačici i kojotu, onda...

Tu otprilike dolazimo i do točke u kojoj se gledatelj počinje osjećati prevarenim, a ako je gledatelj još kojim slučajem GLEDATELJICA - i pomalo uvrijeđenim. Jer okej, sve pet - možemo imati bromedyje u kojima ženski likovi nisu baš jako važni, ovome filmu čak i možemo priznati da je Isla Fisher u njemu podosta smiješna, ali kako film odmiče, tako inzistiranje glavnih junaka da cure u igri ne smiju sudjelovati postaje sve debilnije i gubi bilo kakvo logičko, čak i emotivno opravdanje te ostaje tek kao neka sumanuta patrijarhalna neuroza, odnosno manifestacija straha za vlastitu muškost. A to je TAKO DOSADNO i glupo.

Na kraju - koji neću odavati jer je namjerno postavljen kao nešto što je strašan spojler ako se otkrije - simpatičnije od samog filma ispadaju isječci iz stvarnog videomaterijala sa stvarnim akterima igre kojom je nadahnut ovaj film. A ako profesionalno snimljen hollywoodski blockbuster s uglednim glumcima i golemim budžetom nije uspio to nadmašiti, onda - uzalud vam trud, svirači.