Iako je tek došla, Nataša Dangubić već radi na prvom velikom projektu. U predstavi 'Živjet ćemo bolje', koju po istoimenom romanu Maje Hrgović režira Senka Bulić, glumit će glavnu ulogu Mare, mlade žene koja je spletom nesretnih okolnosti izgubila dijete. Praizvedba tog domaćeg teksta bit će 16. siječnja, u predstavi još igraju Katarina Bistrović Darvaš, Stipe Kostanić, Filip Nola, Damir Šaban, Milivoj Beader, Barbara Prpić i drugi, a u ulozi bake pojavljuje se gošća iz Beograda, Neda Arnerić.

Nakon 15-ak godina provedenih u Teatru Itd prešli ste u ZKM. Što vam to znači i smatrate li to višom stepenicom u svojoj glumačkoj karijeri?

Ne razmišljam je li to stepenica više ili niže u mom glumačkom razvoju. Mislim da je Teatar Itd logično mjesto za mlade ljude koji se razvijaju i da je prelazak u ZKM prirodan nastavak mog glumačkog puta. S obzirom na to da mi je ZKM po senzibilitetu najbliži od svih teatara u Zagrebu, bilo mi je jako drago kad su mi ponudili stalni angažman jer se ne vidim zapravo ni u jednom drugom kazalištu. Godinama sam bila slobodna umjetnica, no prioritet mi je bio Teatar Itd i bilo mi je teško zamisliti sebe izvan tog teatra. Stalni angažman u ZKM-u daje mi sigurnost, a to kazalište jako cijenim, volim njegove predstave i cijeli ansambl te me strašno raduje to što sam sada dio tog teatra.

Koliko vas je Teatar Itd odredio kao glumicu i koje uloge najviše pamtite?

Teatar Itd odredio me u potpunosti. To mi je kazalište dalo priliku i formiralo me kao glumicu jer sam u njemu radila na projektima koji su mi se sviđali i na kojima sam surađivala sa zanimljivim ljudima. U tom sam kazalištu stalno preispitivala sebe, a to me je držalo budnom i aktivnom. Strašno sam voljela biti u Teatru Itd i zato mi je bilo jako bolno napustiti ga. Što se tiče uloga, svakako bih istaknula 'Gloriju' Saše Božića, no radije ističem ljude koji su me obilježili nego uloge i projekte. U tom smislu najviše me odredila Ana Karić, zatim Nataša Rajković, Bobo Jelčić, Saša Božić i Oliver Frljić. To su sve bile dugotrajnije suradnje s ljudima koji razumiju i podržavaju, primjerice s Frljićem sam radila na četiri projekta - 'Gospođica Rice', 'Sedmorica protiv Tebe', 'Smrt u Veneciji' i 'Gospođica Julija'.

U Teatru Itd uvijek sam birala ljude, a ne projekte. Zato je ZKM logičan nastavak mog rada jer su u tom kazalištu ljudi s kojima mogu surađivati i dalje se razvijati.

U ZKM-u pripremate glavnu ulogu Mare u predstavi 'Živjet ćemo bolje', nastalu prema romanu Maje Hrgović, koju režira Senka Bulić. Kako se nosite sa zahtjevnom ulogom mlade žene koja je nehotice, u snu, prignječila maleno dijete?

Igram lik Mare koja je izgubila svoje dijete, dakle dogodila joj se istinska, najgora moguća tragedija. U predstavi, kao i u knjizi, govorimo o tome što je dovelo do toga i kako se Mare na kraju nosi s tom boli te se pitamo postoji li u životu način da se oslobodite tog tereta, prebrodite takvu strašnu tragediju i počnete normalno živjeti.

Mislim da će ova predstava dati odgovore na ta pitanja. Poručujemo da je ipak moguće suočiti se s tom tragedijom i krenuti dalje. Predstava nije samo teška i pesimistična, nego je istodobno vrlo optimistična. Na kraju Mara ipak zauzme novu poziciju, ne dopuštajući više da ju život jaše, nego prihvati mogućnost da se i njoj ponovno počnu događati lijepe stvari i nastavi živjeti koliko-toliko normalno.

Mara se nauči nositi sa životom takvim kakav on jest, pun lijepih i ružnih trenutaka. Njezin primjer pokazuje da je moguće, bez obzira koliko duboko padnete, koliko se jako okrivljujete i koliko vas boli i grižnje savjesti izjeda, ponovno se dići na noge, suočiti se sa sobom i isplivati iz tog bezdana.

Roman 'Živjet ćemo bolje' vrvi tmurnim i neveselim događajima, atmosfera je mračna, a likovi opterećeni mračnom prošlošću i teškom sadašnjošću, primjerice govori se o zatočeništvu u srpskom logoru, demenciji i inkontinenciji staraca, preljubu, pedofiliji, lezbijstvu... Jeste li imali dojam pretjeranosti u nizanju takvih teških motiva? Je li uopće moguće da se u jednoj obitelji pojavljuje toliko mračnih i neugodnih iskustava?

Maja Hrgović je doista u svom romanu opisala mnoštvo vrlo teških i neugodnih iskustava i situacija, od rata i PTSP-a do poslijeratnih posljedica, koje smo u adaptaciji pokušali zadržati, istodobno poštujući njezin stil i jezik te duhovitost u načinu obrađivanja tih jezivih tema. Mislim da se u jednoj obitelji mogu dogoditi takva jeziva iskustva, čak i gora.

Znam primjere nekih stvarnih obitelji oko sebe u kojima su se događale strašne stvari, primjerice neke obitelji prijateljica moje kćeri iz vrtića prošle su kroz nimalo laka iskustva. No ljudi o tome ne govore za stolom, u javnosti, nego prikazuju samo ljepšu stranu svog života.

Kada zagrebemo ispod površine, tada vidimo da iznutra nitko nije tako čist i prekrasan kako se prikazuje, nego da gotovo svi skrivaju neke traumatične doživljaje. Razlikuju se jedino po tome kako se nose s time i žele li govoriti o takvim iskustvima. No u romanu nisu toliko bitna ta iskustva i događaji, nego način na koji se nosimo s njima. U tome je poanta: stvarnost je mračna onoliko koliko je mi mračnom vidimo.

Budući da je Milivoja Beadera susjeda prijavila policiji zbog obiteljskog nasilja, ne shvaćajući da se radi o probi za kazališnu predstavu, može se zaključiti da je vaša uloga i fizički zahtjevna. Osjeća li se u predstavi i određeni duh feminizma, odnosno jeste li stavili naglasak na feminističke poruke?

Prvo želim iskreno zahvaliti savjesnoj susjedi koja je prijavila zlostavljanje misleći da muškarac zaista mlati ženu jer bi većina ljudi jednostavno okrenula glavu i u takvoj situaciji ne bi poduzela ništa. No to ne govori o feminizmu, nego više o tome kakvi smo ljudi. Jednom sam u parku vidjela oca kako mlati svoje dijete i oštro sam reagirala. Zar sam ga trebala pustiti da nastavi zlostavljati svoje dijete zašto što on misli da ga ima pravo ubiti jer mu je otac?

Svi bi trebali reagirati, biti svjesniji i savjesniji te se suprotstaviti zlostavljanju. Što se tiče feminizma, mislim da Maja Hrgović jest feministica i u romanu je jasno vidljiva feministička ideja, koju smo mi u predstavi donekle zadržali, no ne inzistiramo na toj temi - to nije naša glavna ideja. Mislim da je dramatizacija vrlo vjerna romanu i da su sve najvažnije stvari zadržane i u predstavi, pa tako i ta fina feministička linija.

Kako lik Mare nakon takve tragedije komunicira s ostalim likovima?

Moram reći da je to roman koji obuhvaća jako puno ljudskih sudbina i priča. Možda je moja uloga glavna, no i članovi moje obitelji imaju ogromne role, oni su me jako odredili, a njihove sudbine i načini na koji se nose sa životnim problemima jednako su zanimljivi i značajni. Priča je ispričana kroz moju prizmu, no u tekstu ima jako puno prekrasnih rola. Inače, uloge su nam zaista fizički iznimno zahtjevne i traže veliku fizičku snagu i kondiciju te neki od nas treniraju četiri puta tjedno kako bismo postigli potrebnu fizičku spremnost. Ta mi je uloga velik izazov i zbog toga što moram trenirati jer sam privatno lijena i teško se natjeram na neke sportske aktivnosti, pa volim me netko upregne i baci u sportsku dvoranu.

Kako ste zadovoljni suradnjom s redateljicom Senkom Bulić, s obzirom da niste ranije zajedno radili? I kako ona postavlja taj težak i mračan roman na scenu?

Senka Bulić točno zna što želi od predstave i kako će to realizirati. Ona nije osoba od kompromisa, ona čvrsto i s potpuno jasnom vizijom sve nas drži na okupu i radi onako kako zna, želi i kako joj se sviđa. Tu njezinu beskompromisnost i nepristajanje na pregovaranje o tome što će biti na sceni iznimno cijenim. No ona nije tiranin, nego je samo zahtjevna u teatarskom smislu i želi ostvariti svoju kazališnu viziju. Suradnja je fantastična. Jako mi je drago što je moja prva uloga u ZKM-u vezana upravo za Senku Bulić, s kojom do sada nisam radila, no povezuje nas suradnja s Anom Karić, koja je i meni i njoj bila iznimno dragocjena u životu, te se preko te linije posebno razumijemo i volimo. Svi dobro surađujemo, a mislim da nas je Senka birala upravo po nekom zajedničkom senzibilitetu, vjerujući da smo upravo mi ti ljudi koji možemo zajedno 'kliknuti', iznijeti takvu tešku i zahtjevnu priču te da kod nas neće biti nekih većih ni estetskih ni etičkih previranja.