Sudbina Johna Lennona, jednoga od slavnih Beatlesa, dugo je vremena intrigirala skladatelja, a kad je Marina Biti napisala libreto, skladateljski se posao mogao nastaviti. Ova priča o ubojstvu koje je uzdrmalo suvremeni svijet sadržava i nadrealističke komponente, a u središtu radnje je John Lennon i ljudi koji su zauzimali važna mjesta u njegovu životu ali, naravno, i lik ubojice s njegovim specifičnim psihološkim profilom, dok se pokušava odgovoriti na pitanje zašto se obožavatelj prometnuo u ubojicu čovjeka kojega je obožavao.

Skladatelj Ivo Josipović (1957.) uz vrlo bogatu skladateljsku karijeru (Igra staklenih perli, Jubilus za klavir, Epikurov vrt za simfonijski orkestar, Dernek za dva klavira, udaraljke i gudače, Samba da Camera i dr.), ima i veliku pravničku i političku karijeru (treći predsjednik Republike Hrvatske u mandatu od veljače 2010. do veljače 2015.). Sveučilišni je profesor kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je više umjetničkih, stručnih i znanstvenih udruga i tijela u zemlji i inozemstvu, izabrani član World Academy of Art and Science te dobitnik mnogobrojnih nagrada s područja glazbe. Lennon je opera posvećena fenomenu Johna Lennona. Fenomenu a ne osobi, jer Josipovića prije svega zanimaju umjetničke i društveno-političke implikacije koje nosi postojanje takve planetarno popularne osobe kakva je bio John Lennon.

Opisujući ga kao sociološki fenomen u istoj mjeri kao i glazbenu ikonu, Josipović smješta njega i najbliže osobe iz njegova života u okvir opere od pet slika, uz veliki simfonijski orkestar i zbor. Operu odabire upravo zato što je vidi kao najpodatnije sredstvo za izražavanje svoje vizije, a u razradi njezine koncepcije pomaže mu znanje i iskustvo koje je stekao kao profesor i kroz šire bavljenje društvenim pitanjima. Praizvedbom opere Lennon na sceni zagrebačkoga HNK-a ravnat će Ivan Josip Skender dok će je režirati Marina Pejnović, a uoči premijere 22. travnja, koja će ujedno označiti svečanu završnicu ovogodišnjeg izdanja MBZ-a, najvećeg hrvatskog festivala posvećenog suvremenoj glazbi, s bivšim predsjednikom Republike razgovaramo o, naravno, glazbi i politici.

Uskoro će u HNK-u Zagreb u sklopu programa 32. MBZ-a biti postavljena vaša prva opera, Lennon. Niti mjesec dana prije premijere, je li sve spremno?

Kad sam predao partituru, sudbina Lennona je prešla u ruke solista i ansambla HNK, maestra Ivana Josipa Skendera, redateljice Marine Pejnović i ostalih članova autorskog tima. Svi se iznimno trude i rekao bih da pripreme idu redovitim tokom i da možemo očekivati vrlo kvalitetnu izvedbu. Zahvalan sam HNK-u na silnom trudu koji je uložen u svladavanje vrlo zahtjevne partiture. Naravno, hvala i Muzičkom biennalu koje je naručilo operu.

Riječ je o svojevrsnom hommageu Johnu Lennonu. Lennon je bio jedna od ključnih figura poslijeratne generacije čija su glazba i ideologija promijenili svijet. Što je to što vas je privuklo k njemu, u čemu nalazite točke prepoznavanja s Lennonom?

Lennon je fascinantna osoba, na svoj način to je i njegov ubojica Chapman. Početno, zanimao me odnos ubojice koji je bio veliki obožavatelj Lennona koji se kasnije prometnuo u njegova mrzitelja i ubojicu. S druge strane, Lennon je bio genij popularne glazbe, čovjek silne kreativnosti, kritičar društvenih elita, ali i njihov pripadnik. Bio je mirotvorac i zagovaratelj pravednog društva pa je bio na meti CIA-e te je vrlo teško, tek nakon puno godina, dobio američku boravišnu vizu. Njegov je privatni život bio kontroverzan. Bio je vrlo kompleksna ličnost, u konačnici, i kao umjetnik, i kao društveni aktivist, veliki pozitivac. Generacije druge polovine XX. stoljeća, kojima i ja pripadam, u njemu su vidjele nekoga tko je pjevao o njihovim idealima.

Beatlesi su bili toliko popularni da su gdje god da su se pojavili izazivali ekstatične reakcije publike. Kako vi, kao glazbeni znalac, objašnjavate beatlemaniju? U čemu je tajna Beatlesa? Ima li netko danas potencijal na taj način "zapaliti" mase?

Fenomen popularne kulture, ne samo glazbene, zaista je ozbiljan društveni, psihološki, estetski i, ne zaboravimo, ekonomski fenomen. Kod Beatlesa, bilo je ujedinjeno mnogo faktora. Vrijeme njihove dominacije na sceni bilo je vrijeme pobune i novih ideala tada mlade generacije; glazbena industrija ih je prepoznala kao visokoprofitabilan projekt, a – očito je – na njihovoj je strani bio i ogroman glazbeni talent. Naprosto, mladi, ali ne i samo oni, u njihovim su pjesmama prepoznali svoj bunt, svoje ljubavi, svoje ambicije, svoju pjesmu…. Danas u popularnoj glazbi ima mega popularnih solista i bendova. Prodaju gomile ploča, skupljaju milijune lajkova i pregleda na društvenim mrežama. Internet je do kraja demokratizirao kulturu. Naravno, nije rečeno da je masovni ukus publike i jamstvo trajno priznate kvalitete. Na kraju, povijest napravi izbor. U vrijeme, recimo, Mozarta ili Beethovena, postojali su desetci vrlo poznatih i slavljenih skladatelja, neki od njih, kaže literatura, za života možda i popularnijih od njih. Ali, u konačnici, povijest je izabrala njih kao ponajveće. Bach je 150 godina bio potpuno nepoznat. Pitanje je da li bi ga danas smatrali možda najvećim skladateljem ikada da ga iz ropotarnice povijesti nije izvukao više od stoljeća nakon smrti Felix Mendelssohn. Koga će i što, neovisno o žanru, u konačnici povijest zapamtiti, možemo tek nagađati. Ali ne zaboravimo, svoje mega zvijezde ima i današnja tzv. klasična ili ozbiljna glazba. Ako ne vjerujete, otiđite na koncert Ive Pogorelića ili Berlinske filharmonije, možda Yuje Wang ili na opernu predstavu u njujorškom Metropolitanu s izvedbom koje opere Philipa Glassa.

Ima li opera uopće mjesto u suvremenom glazbenom stvaralaštvu? Kako gledate na klišeje klasične glazbe? Može li i Lennon biti "klasična glazba"?

O, da, opera ima itekako važno mjesto u suvremenom glazbenom stvaralaštvu! Možda se suvremena operna scena kod nas slabo prati, nova se djela stvaraju i izvode gotovo isključivo na Muzičkom biennalu. Ali, svjetska scena je nešto sasvim drugo. Pišu se i produciraju brojne opere. Neke od njih, poput Lennona, u formatu koji bismo mogli, s obzirom na korišteni instrumentarij, nazvati nastavkom tradicije, ali i u potpuno novom formatu, uz dominantno korištenje elektronike. Naša mlada i uspješna skladateljica Sara Glojnarić primjer je takvog pristupa operi. Pozornice u Njemačkoj, Austriji, SAD-u i mnogim drugim kulturno vrlo naprednim zemljama često ugošćuju suvremenu operu. Dosta se naših suvremenih skladatelja svih generacija okušalo u pisanju opere. Među novim operama napisanim u Hrvatskoj ima vrlo dobrih, odličnih djela. Na žalost, u njihov marketing i plasman ni približno se ne ulaže kako to čine u drugim zemljama za svoje produkcije. Tako da je život skoro svih naših opera završio s Biennalom. Nadam se da tako neće biti s "Lennonom".

Libreto je napisala Marina Biti, režiju potpisuje Marina Pejnović. Kako se vaš senzibilitet poklapa s onima autorice libreta i redateljice? Kakva sinergija nastaje i što možemo očekivati u HNK-u Zagreb 22. travnja?

Očito je, imamo dosta sličnih estetskih kriterija. Krenulo je od moje grube ideje kakvu bih operu radio. Marina Biti je, bez mog prethodnog poziva, dakle, očito sa sličnim pristupom temi, "pala s neba" sa svojim sjajnim libretom. Marina Pejnović je od kad je vidjela libreto i partituru, odmah u glavi složila sliku po sliku i napravila, po meni, izvanrednu režiju. Dodao bih, maestro Skender je dao sjajan doprinos, ne samo činjenicom što će biti dirigent premijere, već i na brojnim probama te konzultacijama koje smo imali. Naravno, kao autor opere možda sam pristran, velikih očekivanja, ali očekujem puno kazalište i zadovoljnu publiku. Vidjet ćemo…

Mitski par 20. stoljeća Johna Lennona i Yoko Ono u vašoj operi utjelovljuju Domagoj Dorotić i Marija Kuhar Šoša. Lennon i Yoko bili su neobičan par, koji je imao neobičan odnos. Što je u središtu vaše priče o njima – ljubav, posesivnost, manipulacija, kreativnost…?

Izabrao sam ljubav. O Yoko Ono i njenoj ulozi u Lennonovom životu te "životu i smrti" Beatlesa kao grupe, može se svašta pročitati, često i vrlo kritički intoniranog u odnosu na Yoko. Ali, ja sam Yoko u operi nastojao prikazati onako kako ju je vidio Lennon. Jer, opera je njegovo viđenje vlastitog života i odnosa s njemu bliskim ljudima koje on rekapitulira u zadnjim trenutcima svog života. Sve se događa od trenutka hitaca kojima je Chapman pogodio Lennona, do trenutka njegove smrti. U tih nekoliko trenutaka koji su ga dijelili od smrti, Lennon rekapitulira svoj život.

Kao što ste već ranije naglasili, Chapman je u vašoj operi također dobio ulogu. Što vas toliko fascinira u vezi s tim čovjekom? Čime je jedan ubojica zaslužio operu?

Nije riječ o zaslugama Chapmana. On je tek ubojica, netko tko je oduzeo najvrjednije, ljudski život, tko je generacijama oduzeo idola. On je činjenica kao i njegovo nedjelo. Tako je i tretiran u operi. Glavna zvijezda opere je Lennon.

Lennon pokušava odgovoriti na pitanje zašto se obožavatelj prometnuo u ubojicu čovjeka kojega je obožavao. Da li ste se kroz ovo glazbeno istraživanje približili odgovoru na to pitanje – možete li reći da sada bolje razumijete Marka Chapmana?

Nema opravdanja za ubojstvo. Događaj se može razumjeti, u smislu spoznaje, nikako opravdati. Uostalom, i u realnom životu, Chapmanu se opet i opet odbija njegov zahtjev za prijevremenim otpustom s izdržavanja kazne. Ali, moram napomenuti, opera nije detaljna povijesna a ni psihološka studija. Ona je poetska oda velikom Lennonu. Zadnja scena je zapravo slavlje Lennonova mirotvorstva koje ga ispraća u vječnost.

Chapman je Lennona ubio, ali ga je i obožavao. Riječ je o patološkom sukobu ekstremnih emocija s nesretnim ishodom. Kako vi stojite s ekstremnim emocijama? Jeste li i vi imali svoje glazbene, ili neke druge, idole? Imate li ih sad?

Ha, ha, želite li pitati hoću li i ja poput Chapmana ubiti nekog velikog muzičara ili kakvu drugu veliku osobu? Ne bojte se, nisam osoba ekstremnih emocija ili bilo kakvog ekstremizma. Ima puno glazbenika, pisaca, slikara, znanstvenika, političara a i "običnih" ljudi koje poštujem, nekih čijem se opusu divim. Ali, nikako to nije odnos obožavanja koji je usporediv s onim Chapmana prema Lennonu. Mislim da svatko ima veličine kojima se divi ili ih barem smatra iznimnim osobama. Istina, ima i onih koji ne vole i ne poštuju nikoga. I to je patologija…..

Nemoguće je razgovarati s bivšim predsjednikom države a ne dotaknuti se teme visoke politike. Prvo, kako je to biti bivši predsjednik? Je li vas to iskustvo ključno promijenilo? Koliko se sadašnji Ivo Josipović razlikuje od onoga prije nego je bio predsjednik Hrvatske?

Bivši predsjednik nema više nikakvu političku ulogu, još manje moć, ali ima puno ljepši život od predsjednika. Mediji ne vrebaju svaki njegov korak, puno je poziva iz inozemstva, kod mene i onih vezanih za politiku, ali i onih vezanih za pravnu znanost ili umjetnost. Na tim putovanjima ne obilazite kancelarije zemlje domaćina već, uz predavanja i konferencije, imate priliku obići značajne muzeje, čuti lijepe koncerte ili vidjeti prirodne ljepote. Naravno da iskustvo rada u najvišoj politici mijenja osobu. Veliko je to i važno iskustvo. Meni je bilo pozitivno i osjećam veliku zahvalnost, čast što sam bio hrvatski predsjednik. Upoznao sam mnoge zanimljive ljude, smatram, doprinio da Hrvatska bude bolja nego što je bila prije mog mandata. Nakon mandata, vratio sam se u "stari" profesorski i skladateljski život, obogaćen iskustvom predsjedničkog mandata i mnogim poznanstvima i prijateljstvima. Naravno, ima i onih koji se nerado sjećaju mog mandata. To su, prije svega, oni naši građani vrlo desne orijentacije. Podsjetit ću, nikada prije i nikada poslije nijedan predsjednik ili predsjednica nije imao toliku podršku kakvu sam imao ja. Ali, politika nagriza sve pa i podršku, i svima u politici kad-tad dođe politički kraj. Vidimo na primjeru nekih političara – Angele Merkel, primjerice – nekada i više godina nakon mandata.

Što biste rekli, koja je osobina za predsjednika najvažnija? Vi ste postali glavni čovjek u državi a da u vlastitoj stranci niste prethodno obnašali nikakvu funkciju. Što ste vi to imali a što drugi nemaju, što vas je dovelo do vrha?

Zapravo, iako sam bio drugi mandat u Saboru, javnost me nije doživljavala kao "pravog" političara već primarno kao profesora, neki i kao glazbenika. Ni sam se nisam tako percipirao. Kad bi u društvu tko rekao "vi političari", znao sam se osvrtati da vidim gdje su ti političari…. Možda je i to bio razlog što sam od šireg kruga građana koji su u pravilu kivni na politiku dobio glasove, ne samo ljevice. Različita vremena traže različite karakteristike koje građani žele kod predsjednika. Naravno, vrlo općenito, za predsjednika je važno da je pošten, da ima empatiju i da državu može dostojno predstavljati u međunarodnoj zajednici. Svakako, tu su i pozitivne političke ideje. A to što jest a što nije pozitivna politička ideja ljudi cijene različito, ovisno o svojim političkim afinitetima, ali i o društvenoj i političkoj situaciji.

Nakon vas, predsjedničku funkciju obnašali su Kolinda Grabar Kitarović i Zoran Milanović. Kako biste ocijenili njihove mandate?

Njihove su politike a i mandati u cjelini značajno drukčiji od mog mandata i moje politike. Ali, na tome bih stao. O njihovim mandatima, kao i mome, o početku i kraju, u konačnici odlučuju građani na izborima. Svoju ocjenu o mandatu predsjednika ili predsjednice sam davao a i dat ću glasačkim listićem.

Kad biste pisali operu o nekoj osobi iz svijeta politike – domaće ili svjetske –kojoj se divite, tko bi to bio?

Ne pišu se opere samo o osobama kojima se autor divi. Anton Rubinstein napisao je operu "Neron". Ne zato što mu se divio, već impresioniran, negativno, luđakom koji je vladao Rimom. Ima opera i o Kaliguli…. Ili naprosto, opera se piše o likovima koji su povijesno važni, bez neke namjere da se izrazi divljenje. Često su glavni likovi opera naprosto fikcije. Moram priznati, uopće nisam konkretno razmišljao o nekoj novoj operi. Međutim, nadam se da će do nje kad-tad doći, a što će biti tema, ne znam. Možda sukob predsjednika i premijera u državi Danskoj. Opera bi počela arijom, parafrazom Shakespeareova Hamleta: "Nešto je trulo u državi Danskoj". Istina, Danska je kraljevina i nema predsjednika, bila bi to umjetnička fikcija. Ali, ima mnogo država koje imaju predsjednike i premijere koji nisu u dobrim odnosima i za koje bi navedena parafraza bila primjerena. Ha, ha, možete li se sjetiti jedne takve države!?

Kad bih vas zamolila da ukratko opišete sebe i svoj glazbeni svijet, što biste izdvojili kao najvažnije? Što slušate danas?

Uvijek sam slušao različite glazbene žanrove. Ponajviše, naravno, klasiku i tzv. suvremenu ozbiljnu glazbu. Ima prelijepe muzike! Ali, rado slušam i pop i rock glazbu, jazz i izvorni folklor. Volim istraživati po You Tubeu glazbu koju nikada prije nisam čuo. Upravo je to, znatiželja, odlika mog glazbenog svijeta. Smatram da je glazba, umjetnost općenito, prekrasan vrt u kojemu raste vrlo različito cvijeće, naravno, i pokoji kaktus. To je vrt u kojemu legitimno postoji različito cvijeće, postoje različiti žanrovi, pravci i stilovi. Estetska i umjetnička istina nije jedna, ljepota nije jedna…

Jednom ste izjavili da u glazbi slijedite epikurejski hedonistički ideal. Koji ideal slijedite u životu?

Temelj moje estetike je najbolje opisan u djelu filozofa Eugena Finka s naslovom "Epikurov vrt". Po tome sam djelu i nazvao jednu od svojih orkestralnih skladbi. Ukratko, Fink objašnjava kako epikurejstvo nije ono što laici u filozofiji smatraju: opsjednutost hedonizmom, tjelesnim užitcima. Epikurejstvo je, kaže Fink, duhovni hedonizam, uživanje u umjetnosti i filozofiji. Najviše volim kad vidim da izvođači i publika uživaju u glazbi, da cupkaju, lupkaju ritam ili se njišu u njemu. Rekao bih da je to i moja opća životna filozofija. Smatram da svatko ima pravo na sreću i ljubav. Uz to, optimist sam. Vjerujem ljudima, nekada previše, pa se i razočaram zbog toga.

Je li epikurejstvo bolji model za današnji svijet od stoicizma? Zašto?

Svatko ima pravo i na svoju životnu filozofiju. Epirukrejac sam Finkovog profila, ali poštujem i one koji su stoici. Dio mojih životnih vrijednosti je i pravo na različitost, ne i ekstremizam i isključivost. Iako, razumnost, pravednost i umjerenost koji su temelji stoicizma nisu inkompatibilni s epikurejstvom kako ga ja doživljavam. Uostalom, moj glavni politički slogan s kojim sam pobijedio na predsjedničkim izborima glasio je "Nova pravednost".

Osim što ste bivši političar i glazbenik, vi ste i sveučilišni profesor. Kako se ta tri identiteta međusobno "podnose"? U kojem se najbolje osjećate? Postoji li jedan "pravi" Ivo Josipović? Da morate birati samo jedno od toga troje, što biste izabrali?

Dok sam bio "samo" profesor prava i glazbenik, šalili su se prijatelji sa mnom i govorili da sam bigamist. Poslije se javila i treća ljubav. Ali, profesionalne ljubavi mogu zajedno. Sa sve tri se jako dobro slažem i ne pada mi na pamet birati među njima. Iako, bilo je životnih perioda kada je jedna dominirala. Politika je izrazito dominirala u vrijeme mog predsjedničkog mandata. Bilo je dana kada sam, pišući zakone ili zastupajući Hrvatsku pred međunarodnim sudovima, bio gotovo isključivo pravnik. Bilo je i onih drugih trenutaka kada sam, kao u vrijeme kad je nastajao Lennon, bio isključivo glazbenik. Najčešće, "kohabitirale" su sve tri moje profesije.

Gledajući unatrag, što smatrate svojim najvećim uspjehom?

U kampanji sam dao tri glavna obećanja: da ćemo ući u Europsku uniju, da ćemo popraviti odnose sa susjedima te da ćemo otvoriti pravu borbu protiv korupcije i imati pravednije društvo. Naravno, to sve ne može jedan čovjek, posebno ne na predsjedničkoj funkciji koja nema jake izvršne ovlasti. Da ne idem sada u detalje, dao sam vrlo pristojan doprinos naporima gotovo cijele političke scene da uđemo u EU. Dan kad sam zajedno s vrlo zaslužnom premijerkom Kosor potpisao pristupni ugovor Hrvatske i EU, bio je za mene dan koji ću uvijek pamtiti. Odnosi sa susjedima, posebno sa Srbijom i BiH nisu od rata nikada bili bolji no u moje vrijeme. Činjenica je i da sam s predsjednikom Napolitanom zatvorio važan problem Osimskih sporazuma s Italijom i unaprijedio naše bilateralne odnose. To sa susjedima sam bio pomalo i isforsirao, kao i promjenu Ustava vezanu za kažnjavanje pretvorbenog kriminala, koristeći politički pritisak pred parlamentane izbore jer su stranke smatrale da nije dobro ući u veći sukob s predsjednikom koji je tada bio na vrhu popularnosti. Istina je i da sam, za razliku od danas vodećih političara u nas, uspio u diskreciji i prijateljskim razgovorima dovesti do toga da Hrvati u BiH biraju svog člana predsjedništva bez izbornog inženjeringa. Bilo je i neuspjeha, zbog najvećeg sam izgubio izbore a i pravu podršku vodstva stranke koja me bila kandidirala. Riječ je o velikoj reformi koju sam predlagao, i za pravosuđe i za politički sustav i za lokalnu samoupravu. Ali, niti jedna stranka, pa ni moja, nije željela promjene. Zašto je bilo tako, tema je za dugu raspravu. Ali, vidimo, problemi koje danas imamo rezultat su upravo toga što se nisu provele reforme, posebno ona u pravosuđu.

Razmišljate li ponekad bar malo o povratku u institucionalnu politiku? U kojim biste se okolnostima bili spremni vratiti?

Očito je, vremena se mijenjaju. Hrvatska je u vrijeme kada sam, pomalo kao "s Marsa" postao predsjednik, trebala osobu mog profila. Drukčiju od većine onih na tadašnjoj političkoj sceni. Skeptici su tada govorili kako nisam za Hrvatsku već za Švedsku ili Finsku i da ne mogu dobiti izbore. Bili su u krivu. U vremenu naglašene želje i velikih napora da uđemo u EU, moj je profil očito odgovarao. Okolnosti su se bile promijenile, a i danas su bitno drukčije. Nisam siguran da bi danas netko mog profila bio taj koji bi mogao dobiti izbore. Možda se varam…. Da, na cesti me vrlo često zaustavljaju ljudi, kažu koju lijepu riječ za moj mandat i navijaju da se opet kandidiram. Ali, ja sam realist i vidim da su vremena druga, a i vratio sam se u životni mode koji mi je bliži od političke arene. Iako, kažu, nikad ne reci nikad...

Lennon nastaje u sklopu programa 32. Muzičkog biennala Zagreb. MBZ od ove godine ukida fokus na konkretnu tematsku okosnicu stavljajući naglasak na tezu da umjetnost treba kontinuirano odgovarati na različite aspekte kulture i društva. Može li glazba – umjetnost – biti katalizator promjena u društvu? Je li posredovati promjene zadaća umjetnosti, umjetnika? Može li umjetnost ipak biti i samo zabava?

Ne vjerujem da umjetnost sama po sebi može promijeniti društvo. Ali, bilo je umjetnika, sjetimo se samo Vaclava Havela, koji su snažno, kao političari, doprinijeli svojoj državi. Bilo je i ima snažno politički obojenih umjetničkih djela. Sigurno, umjetnost može biti jedna od poluga, bolje kamen u mozaiku društvenog aktivizma. Međutim, apsolutno se ne slažem s tim da umjetnost mora biti društveno i politički angažirana. Stvar je afiniteta svakog umjetnika koji odlučuje o tome hoće li svoju umjetnost staviti u funkciju neke politike ili društvenog pokreta. Umjetnost koja nije politizirana nikako nije "samo zabava". I kroz povijest neki su umjetnici bili involvirani u politiku, kroz svoje umjetničko djelo ili neovisno o njemu. Evo, i ja sam bio u visokoj politici ali ni u jednoj mojoj skladbi nema ni trunke politike. Isto je i s kratkotrajnim premijerom Poljske Paderewskim nakon I. svjetskog rata, koji je bio pijanist i skladatelj. Biennale, velik i važan festival kojemu sam bio na čelu preko petnaest godina, imao je različite teme. Dobrodošla je i ovogodišnja, i nadam se da će i ovogodišnji festival biti uspješan.

Suvremenu klasičnu glazbu često se doživljava kao neshvatljivu i napornu, elitističku. Što je po vama ključ približavanja suvremene klasične glazbe široj publici?

Prije svega, obrazovanje. U našim osnovnim i srednjim školama učenici premalo slušaju glazbu, ne idu na koncerte. Muzička omladina, koja je nekada odgajala ljubitelje glazbe, danas Glazbena mladež, protjerana je iz mnogih škola i nema onu ulogu koju je prije imala. U nastavi se previše bubaju činjenice, premalo sluša glazba. Drugi dio problema je vezan uz medije. Većina medija uopće ne prati ili prati vrlo površno zbivanja na suvremenoj glazbenoj sceni. Istina, Biennale je iznimka i u pravilu je dobro popraćen u medijima. Programi kulture na nacionalnoj televiziji najčešće su u sitne sate i u njih se ne investira, ni financijski, ni promidžbeno, ni približno kao u razne TV serije sumnjive kvalitete ili u sportske događaje. Iako, moram reći da se to ne odnosi na sjajne, specijalizirane "treće" programe na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Konačno, repertoarna politika bi trebala, kako je to u kulturno razvijenim zemljama, paziti na primjerenu zastupljenost suvremene glazbe, posebno domaće. Sve je to začarani krug jer se tvrdi kako konzumente medija suvremena glazba ne zanima pa da se zato u nju ne investira vrijeme i novac. S druge strane, stoji tvrdnja da javnost ta glazba ne zanima naprosto zato jer je ne poznaje, jer nije dostojno prezentirana i dovoljno zastupljena u programima. Da suvremena glazba može biti zanimljiva publici najbolji je primjer baš Muzički biennale. Još od davne 1961. godine sve do današnjih dana, biennalski su koncerti, i po četiri dnevno, krcati publikom, od jutra do iza ponoći. Prevladavaju mladi ljudi, studenti, i to ne oni s Muzičke akademije. Zašto? Zato što se Biennale dobro etablirao u javnosti, što se piše o njemu, što mu radijske i TV kuće posvećuju relativno velik prostor. Jednom riječju, Biennale se nametnuo kao brend.

Lennon je jednom rekao da je njegova uloga u društvu, "kao i bilo kojeg umjetnika ili pjesnika, pokušati izraziti ono što svi mi osjećamo. Ne govoriti ljudima kako da se osjećaju. Ne kao propovjednik, ne kao predvodnik, nego kao odraz svih nas". Za kraj, kao bivši predsjednik, sveučilišni profesor i glazbenik, što osjećate svojom najvažnijom ulogom u društvu? Po čemu biste voljeli biti upamćeni?

Bit ću kratak. Najvažnija mi je uloga u onome što radim činiti najbolje što mogu. Volio bih biti upamćen od svojih bližnjih, prijatelja i obitelji, kao dobar čovjek, onaj koji ih je volio. Ostalo, ono političko i profesionalno, puno je kompliciranije i podložno različitim kriterijima i različitim ocjenama. Naravno, svi želimo od ocjenjivača same odlične ocjene, vrlo rijetki ih imaju baš sve takve.