Prvo Boratovo putovanje u Ameriku, ovjekovječeno u filmu Sache Barona Cohena iz 2006. bezvremeni je komičarski klasik koji je kroz neprilične i naivne opservacije tobožnjeg kazahstanskog novinara stavio ogledalo pred lice Amerikanaca. Nova Boratova odiseja po Sjedinjenim Državama sasvim je drugačija, nije takav komični urnebes, ali ima nekoliko aduta koji ga čine relevantnim i zanimljivim.
Prošlo je četrnaest godina otkad je Borat prvi put posjetio Ameriku ne bi li proučio njezinu kulturu za dobrobit veličanstvenog kazahstanskog naroda i film kojim je opisana njegova odiseja i dan-danas je urnebesno smiješan. Fikcijski lik kazahstanskog novinara koji je britanski komičar Sacha Baron Cohen stovrio po uzoru na jednog turskog novinara upisao se u zlatnu knjigu najvećih komičnih likova televizije i filma, kao što su inspektor Clouseau, Crna Guja i George Constanza, a prvi film o Boratu nije postao i ostao samo klasik komedije, nego i sjajan komentar na američku kulturu. Baron Cohen nakon tog je filma izjavio da lik Borata odlazi u mirovinu, ali četrnaest godina kasnije Borut se ponovno vratio, ovaj put s nešto drugačijom misijom.
vezane vijesti
Dok je Borat 2006. godine upoznavao Ameriku, ovaj put njegova priča počinje sasvim drugačije. Zbog toga što je osramotio Kazahstan, Borat se nalazi u radnom logoru. No nakon četrnaest godina robijanja, kazahstanski premijer Nursultan Nazarbajev izvlači ga iz Gulaga i naređuje mu da opet otputuje u Ameriku te da predsjedniku Donaldu Trumpu kao poklon isporuči kazahstanskog ministra kulture koji je igrom slučaja - majmun. Majmun, međutim, ne preživljava prekooceansko putovanje do Amerike jer se u njegov sanduk potajno zavlači Boratova petnaestogodišnja kći Tutar (najstarija neudana žena u Kazahstanu), koja majmuna tijekom plovidbe preko oceana pojede. Borat je u strahu, kazahstanski premijer je bijesan i prijeti smaknućem, ali onda dolaze do kompromisnog rješenja. Borat će svoju kćer Tutar pokloniti američkom podpredsjedniku Mikeu Penceu, za kojeg je zaključio da je opaki ženskar. Tutar, koja je očarana pričom o kraljici Melaniji - odmah pristaje.
Novi film o Boratu ima, dakle, sasvim drugačiju premisu od prvoga. Ne samo što je ovdje riječ o drugačijem tipu priče i da ovaj film ima jasno definirane političko-satiričke okvire povezane sa sadašnjom američkom administracijom (prvi se tek posredno bio referirao na Bushovu) - nego ni Borat / Sacha Baron Cohen više nisu nepoznati američkoj javnosti. I Borat u filmskoj priči i Baron Cohen u stvarnosti susreli su se s problemom vlastite prepoznatljivosti. Borata u filmu ljudi proganjaju po američkim ulicama tražeći ga autogram ili selfie, a Baron Cohen ovaj put nije mogao računati na svoju anonimnost zato da bi dobio ljude da pred kamerama govore svakojake gluposti i sablazni. Zbog toga su se i Borat i Sacha morali osloniti na prerušavanje da bi obavili svoje zadatke i tu je, kao što su primijetili brojni kritičari, nastao jedan od glavnih problema filma. Boratovo prerušavanje suviše je profesionalno i promišljeno te upada u oči činjenica da su to maske i kostimi Sache Barona Coena i njegove profesionalne filmske ekipe, čime se pomalo narušava svježina i uvjerljivost Boratova nastupa pred lokalnim stanovništvom. Nemojte me krivo shvatiti - Boratove će skandalozne izjave i dalje nailaziti na još skandaloznije odgovore običnih Amerikanaca, kao što je, primjerice, reakcija prodavača u trgovini kada ga ovaj pita koliko mu plina treba da ubije kamion pun Roma - no vjerodostojnost Boratova kontakta s Amerikancima ipak je narušena.
Drugi problem s ovim filmom jest taj što nije ni približno smiješan kao prvi. Da, naravno, neugodnjak-humor i ovdje je prisutan i preko nekoliko puta ćete dlanom prekrivati oči, uzdišući: Ajme majko, ali zbog onog gore s kostimima i maskama, a vjerojatno i zato što smo već pomalo navikli na 'borutanski' humor, nazire se i blaga istrošenost materijala.
No ipak, film je bolji nego što se na prvu čini. Najveću zaslugu za to definitivno nosi bugarska glumica Maria Bakalova, koja igra Boratovu kći Tutar i koja ne samo što je dala sve što je mogla dati kao komičarski kompanjon Baronu Cohenu, nego je i u film unijela jednu nevinu, emotivnu notu koju čovjek ne bi očekivao od filma o Boratu. I odluka da se ovaj put bavi aktualnim temama pokazala se satirički plodnom jer film, pogotovo u svojem drugom dijelu, nedostatak urnebesnog humora debelo nadoknađuje prilično kvalitetnom satirom. Baron Cohen se, naime, bavi aktualnim temama kao što je razotkrivanje seksualnog zlostavljanja u okviru MeToo pokreta - posebice na kraju filma dobro smjestivši Trumpovom odvjetniku i confidanteu Rudiju Giulijaniju, a ono po čemu je ovaj film na neki način i pionirski jest to što se bavi i krizom s koronavirusom, lockdownom, teorijama zavjere o virusu i Qanonom. I time se bavi na vrlo smiješan, ali, mora se priznati i na dobro promišljen, satirički i intelektualno nimalo plitak način.
Teško da će ovaj film dosegnuti status bezvremenskog komedijskog kulta kao prvi film o Boratu, ali bolji je nego što se moglo predvidjeti i očekivati. Baron Cohen bez ikakve je sumnje imao još štošta reći kroz Boratova usta i sigurno nećete biti sasvim nezadovoljni ako ga poslušate.
