Ne može se reći da ove godine na domaćim televizijama u novogodišnjoj noći nije bilo ničega gledljivog. Bilo je. Do neke mjere svjesne da će ove godine više ljudi nego inače Novu godinu dočekati kod kuće i pritom se za zabavu okrenuti televiziji, televizije su program nakrcale svime i svačim - od novogodišnjih dobrotvornih kvizova s poznatim ličnostima, preko retrospektiva protekle godine s pozitivnije strane i zabavnoglazbenog i humorističnog programa pa sve do gomile filmova.

Moram priznati da mi se svidjela novogodišnja, dobrotvorna emisija kviza 'Tko želi biti miiljunaš', između ostalog i zato što su poznate ličnosti koje su u njemu sudjelovale (Arija Rizvić, Ivan Šarić, Ornela Vištica i Boris Svrtan) bile pametnije i vještije u odgovaranju na kvizovska pitanja negoli neke poznate ličnosti u prošlosti (prisjetimo se samo legendarnog Sida Vikijusa), ali i zato što su zajedno s Tarikom Filipovićem uspjeli stvoriti zgodnu, novogodišnju atmosferu unatoč tome što je u studiju zbog epidemioloških mjera bilo vrlo malo ljudi. Svidjela mi se i 'Dobra strana 2020.' na RTL-u, koja me podsjetila na nekadašnji dobar običaj zagrebačke televizije da 31. prosinca emitira retrospektivu najvažnijih vijesti godine u ležernijem, pozitivnijem tonu. Ovo je, doduše, bilo drugačije formatirano jer je bila riječ o pričama s terena u Hrvatskoj, ali ispunjavalo je istu potrebu.

Negdje oko devetke, međutim, počelo je tulumarenje. Na prvom programu 'A strana', koja je uvijek barem solidna, a ovaj put je bila 'podebljana' prazničnom atmosferom, na Novoj 'I godina nova 2021.', koja je špica ljubiteljima Huljićevih hitova i šala u stilu Steve Cvikića, što nije moj đir, ali hrpa ljudi to voli i već je eonima superpopularno pa samo naprijed. Na drugim kanalima su šibali filmski maratoni, pri čemu su posebna poslastica bili klasici na Trećem programu HTV-a i 'Zameo ih vjetar' na Domi TV. Nije ni ono ostalo bilo loše, ali zapravo je bilo pomalo besmisleno jer oni koji hoće gledati nešto novije filmove, vjerojatno će si odabrati nešto s Netflixa ili kabelske videoteke. No dobro. Ajmo zaključit da je to bilo zbog onih koji nemaju Netflix ni kabelsku, što zapravo i nije sasvim zanemariv broj gledatelja.

Moglo bi se, dakle, reći da novogodišnji program nije bio loš ili barem da je bio prilagođen onoj publici koja i inače gleda televiziju, no osobno ipak mislim da se to može bolje. Pogotovo mislim da se moglo bolje ove godine, kada se znalo da bi televiziju u svom domu mogli uključiti i neki koji to inače ne čine, dakle, ne samo oni koji briju na huljićevski pop, tamburaše i voiceovski đir 'A strane'. HTV je, naime, nakon 'A strane' imao Severinin koncert pa zatim zajunio po 'Lijepoj našoj' i tamburašima ko da su 60-godišnji bekrije baš oni koji ostaju budni do ranog jutra.

Komercijalce još i mogu shvatiti s filozofijom po kojoj u zabavno-glazbeni program za novogodišnju noć uvrštavajiu samo ono što ima najmasovniju prođu i da ni ove, kao ni prošlih godina nisu 'bespotrebno' trošili novac na snimanje zabavnih programa za 'urbanije', 'mlađe' i 'zahtjevnije' niše, ali javna televizija bi baš mogla. Od još tri dodatna programa osim Prvoga, sigurno se moglo naći mjesta i za neki zabavni i/ili glazbeni program za mlađe, s glazbom kakvu oni slušaju i kakva im se sviđa, nešto poput nekadašnjih 'Stereovizija' ili 'Hitova mjeseca' u prazničnom ruhu, možda čak i nešto na Trećem što bi obratilo pozornost na poprilično popularnu neovisnu scenu i kantautore - ne znam, nisam baš neka muzička maherica, ali sigurna sam da baš svi u Hrvatskoj ne slušaju samo festivalski pop, Voice i tamburanje.

Interesantna pojava bila je i premijera nove humoristične serije 'Mrkomir Prvi', u čiju kvalitetu zasad neću ulaziti jer je emitirana samo jedna epizoda (nije totalna katastrofa, ali nisam ni pala na pod od smijeha), ali mi je odluka o njezinu emitiranju na Staru godinu oko 6 popodne poprilično začudna. Ako se već išlo na to da se zabavni, filmski i serijski program na praznike obogati i nečim novim domaćim - što je svakako za pohvalu - i dalje ne shvaćam zašto se ne snimaju praznični specijali, a ako se već to nikome ne čini kao dobra i isplativa ideja, zašto se onda premijera sadržaja kakav rijetko viđamo na javnoj televiziji - nove humoristične serije - zapiknula u ne baš atraktivan predvečernji termin na Drugom programu, tako da ga čak i ja, koja pratim raspored kao kobac, jedva primijetim.

Sve u svemu, nije taj novogodišnji program bio totalno katastrofalan, ali da vapi za osuvremenjivanjem i hvatanjem koraka s publikom koja možda ne čini 90% gledatelja, ali pripada najrizičnijioj skupini koju bi sve televizije mogle zauvijek izgubiti - bogami vapi.