komentar boška picule

Udari i udavi: Tko je uopće u stanju izvršiti državni udar u zemlji u kojoj se zastupnici bore za pravo na virus?

Boško Picula
Boško Picula
Više o autoru

Bionic
Reading

U zemlji u kojoj premijer u predsjednikovim potezima vidi 'puzajući državni udar', predsjednik premijera naziva 'puzajućim državnim udavom', a član parlamenta tumači protuepidemijske mjere kao 'pokušaj državnog udara', očito nema životnijih problema od međusobnog zabavljanja političke elite…

Ustavnopravni stručnjaci dobili su novi izazov. A s obzirom na važnost pitanja, njime bi se mogli pozabaviti ne samo stručnjaci u Hrvatskoj, nego diljem svijeta. Jer – kada jedan član zakonodavnog i ustavotvornog tijela jedne suverene države izjavi da je njegovo pravo imati virus, onda to svakako zahtijeva sveobuhvatno ekspertno tumačenje. Ne samo pravne, nego i medicinske struke.

Da ima pravo imati virus, izjavio je potpredsjednik Kluba zastupnika Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru Zlatko Hasanbegović. Revoltiran najavom o skoroj obvezi posjedovanja EU digitalne covid potvrde prigodom ulaska u sve objekte javnih i državnih ustanova, Hasanbegović je rekao da nije i neće se – ni cijepiti ni testirati – kada je posrijedi koronavirusna bolest. Dok se budu primjenjivale spomenute mjere, istaknuo je, njegova noga neće kročiti u Sabor. Možda će, zaključio je, organizirati alternativni sabor na Duvanjskom polju. S obzirom na to da je Duvanjsko polje u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, takvo bi što zasigurno imalo međunarodne implikacije i vjerojatno reakciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Bi li na Duvanjsko polje došao s virusom, nije napomenuo.

S druge strane bivši ministar kulture te član već nekoliko stranaka (HDZ, Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović: Neovisni za Hrvatsku, Blok za Hrvatsku), Zlatko Hasanbegović napominje da su protuepidemijske mjere koje provodi i najavljuje Vlada te Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske svojevrstan pokušaj državnog udara jer nitko nema pravo ograničiti slobodu kretanja narodnim zastupnicima. Je li to pravo u istoj skupini prava kao i Hasanbegovićevo pravo da ima virus, tek treba razlučiti.

Ustav Republike Hrvatske, kao i svi poznati temeljni pravno-politički dokumenti na svijetu, ne govori o pravu na posjedovanje virusa ili pak nekog drugog uzročnika bolesti, poput bakterija, gljivica ili parazita. Hasanbegovićeva je konstrukcija očito njegov vlastiti doprinos poimanju prava čovjeka. Ova prava hrvatski Ustav svrstava u nekoliko skupina. To su osobna, politička, gospodarska, socijalna i kulturna prava, pri čemu bi se eventualno pravo na virus u ekstenzivnom tumačenju moglo uvrstiti među osobna prava. Zlatko Hasanbegović očito doživljava virus kao kućnog ljubimca, ali koliko god on sebi branio pravo da ima virus, treba mu najiskrenije poželjeti da ga nikad ne dobije. Ostvari li to pravo, može biti kasno. Ne samo za njega, nego i za druge.

Politički reality šou do 2024.

Također, treba poželjeti da ni njegove ocjene o pokušaju državnog udara u Hrvatskoj ne prijeđu iz sfere verbalne gimnastike u zbilju. A upravo su ocjene o pokušajima državnog udara, njegovim puzajućim inačicama te općenito o derogiranju demokratskoga višestranačkog sustava u Hrvatskoj u posljednje vrijeme dobile novi zamah. Pritom se pojedini dijelovi izvršne i zakonodavne vlasti međusobno optužuju za mogućnost neustavne smjene vlasti, dakle samih sebe. Srećom, u Hrvatskoj i prijetnje o državnom udaru djeluju krajnje neozbiljno. Puno ozbiljnije djeluje to kada se takvim tvrdnjama radi međusobnih difamacija koriste oni koji bi u svakom trenutku trebali djelovati koordinirano kada je posrijedi zaštita ustavnopravnog poretka i stabilnost državne vlasti.

Nakon Domovinskog rata Hrvatska se, ovaj put s ostatkom planeta, našla u najvećoj ugrozi nacionalne sigurnosti zbog pandemije koronavirusne bolesti. U studenome bi, nažalost, broj preminulih u Hrvatskoj od covida-19 mogao premašiti deset tisuća, a rekordan broj dnevno novozaraženih u aktualnom četvrtom valu pandemije zaziva krajnju ozbiljnost i stručnost u vođenju javnih politika, u prvom redu zdravstvene. Umjesto toga, zemlji prijete 'puzajući državni udari', a odnosi šefova države i Vlade djeluju poput odnosa čelnih ljudi dviju država koje se upravo nalaze na početku kakva ratnog sukoba.

Uostalom, tko bi u Hrvatskoj uopće izveo državni udar? Država je ovakvim poimanjem političke komunikacije i obnašanjem vlasti usred krize toliko izudarana da joj je dodatni udar nepotreban. Nitko, dakako, nije očekivao da će politički odnosi između HDZ-ove vlade s Andrejom Plenkovićem na čelu i Zorana Milanovića kao predsjednika Republike biti idilični. Sam je premijer Plenković odmah po Milanovićevoj pobjedi na predsjedničkim izborima u siječnju 2020. najavio 'tvrdu kohabitaciju' iako Hrvatska nema polupredsjednički sustav za takav tip odnosa. Novoizabrani se predsjednik u prvim mjesecima rada, poglavito zbog izbijanja pandemije, ponašao vrlo konstruktivno, ali se sve promijenilo nakon otkrića da je on, ali i nekoliko članova Vlade, posjećivao klub bivšeg direktora Janafa Dragana Kovačevića. Od tog trenutka Zoran Milanović u svojevrsnom 'državnom protuudaru' verbalno ne štedi nikoga od svojih neistomišljenika, s naglaskom na premijera i pojedine članove Vlade, što je kulminiralo međusobnim vrijeđanjem s ministrom obrane Marijem Banožićem.

U tom 'unutardržavnom udaranju' Zoran Milanović nema što izgubiti jer je gotovo nedodirljiv na svojoj funkciji, nije pod pritiskom odrađivanja što boljeg mandata za nastavak karijere u vrhu Europske unije, a Banožićevo zazivanje njegova opoziva jer je 'psihijatrijski slučaj' nema temelja ni u aktualnom odnosu snaga u Hrvatskom saboru, ni u stvarnoj potrebi HDZ-a i Andreja Plenkovića da zaustave Milanovićeve napade. Naprotiv. Dok god traje ovakav tip sukoba, obje su strane u mogućnosti mobilizirati sebi sklon dio javnosti prebacujući fokus s vitalnih problema u društvu na političko-estradne nastupe.

Hrvatska je upravo u ovako postavljenoj 'kohabitaciji' dobila višegodišnji politički reality šou čiji će se pobjednik znati u superizbornoj 2024. godini, kada zemlju čekaju europski, parlamentarni i predsjednički izbori. Hoće li se do tada hrvatska javnost ipak umoriti slušajući i gledajući uvijek nanovo izazvane prijepore između prvih ljudi izvršne vlasti ili će oni izdržati u predstavljanju sebe kao aktera bez kojih hrvatska politika i društvo trenutačno ne mogu i – čije su gotovo svakodnevne razmirice jedan od razloga postojanja? Zato izjave o pokušajima državnog udara nisu ništa drugo doli pojačavanje dojma kod istinskoga verbalnog udaranja.

Pandemijski, gospodarski i socijalni udar

Hrvatska je doista doživjela udar, ali onaj pandemijski, gospodarski i sve više socijalni. Zlatko Hasanbegović jest u pravu kada kritizira odluke Vlade i Stožera, ali iz posve pogrešnih razloga. I dok se u prvom valu pandemije Vlada uspjela nametnuti kao autoritet u upravljanju krizom, za što je uostalom HDZ i honoriran na parlamentarnim izborima u srpnju 2020., vrlo brzo se shvatilo da je rezultat borbe protiv koronavirusa u tom prvom valu bio posljedica straha od nepoznatog te spleta okolnosti, a ne dugoročne strategije. Taj se nedostatak strategije i upravljačkih sposobnosti osjeća upravo sada jer je Hrvatska četvrti val pandemije dočekala kao jedna od najnespremnijih sredina u Europi, u kojoj se pojedine, i to nedostatne mjere, uvode tek onda kada se stanje dramatično pogorša, a ne kao unaprijed osmišljena i dosljedno provedena prevencija.

  • +14
Gužve za testiranje na koronavirus u Zagrebu/ilustrativna galerija Izvor: Pixsell / Autor: Matija Habljak/PIXSELL

K tome, kampanja za cijepljenje otpočetka pokazuje limite u komunikacijskom i javnozdravstvenom smislu te su se građani masovnije odlučili za cijepljenje tek sada, kad su se suočili s rapidnim povećanjem novozaraženih svaki dan. Čak i u takvim okolnostima čut će se glasovi o 'pravu na virus' i pokušajima državnog udara kada se kako-tako nastoji uspostaviti nadzor nad novim valom ugroze ljudskih života i zdravlja te na taj način i nacionalne sigurnosti. Pri ovako vođenoj politici svaki je udar deplasiran. Ponajprije onaj državni. Ako Zlatko Hasanbegović ima pravo imati virus, ostali građani sigurno imaju pravo nemati ga. I tako ostati zdravima. To normira i hrvatski Ustav te u svom članku 70. svakomu jamči pravo na zdrav život, ali i obvezuje svakoga da u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti posvećuje osobitu skrb zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Odluče li pojedini saborski zastupnici ostvariti svoje pravo na virus, na koji će ga način ograničiti samo na sebe? Očito Zlatko Hasanbegović zna nešto što suvremena medicina i logika ne znaju. A možda svoju spoznaju objavi upravo na Duvanjskom polju, na kojem planira rad alternativnog Sabora.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.