KOMENTAR BOŠKA PICULE

U BiH se živi najgore u Europi, i nema tih izbora koji to mogu promijeniti

Boško Picula
Boško Picula
Više o autoru

Bionic
Reading

Unatoč rezultatima, najveći bi politički gubitnik ovogodišnjih izbora u Bosni i Hercegovini mogao postati HDZ BiH jer je ostao bez člana Predsjedništva BiH te je ponovno prisiljen na drugorazrednu ulogu u Federaciji BiH i cijeloj državi. Posljedica je to i promašene politike Hrvatske prema BiH u 1990-ima

Kada za neku zemlju i službeni podaci potvrde da je najgora za život na cijelom kontinentu, a njezine građane upravo čekaju opći izbori, lako bi se pomislilo da je odzvonilo vladajućim strankama ili koalicijama. I da će oporba, kakva god bila, ipak doći u prigodu sastavljati novu vlast. U sredinama s kakvom-takvom demokratskom tradicijom i građanskom političkom kulturom to bi bio veoma vjerojatan ishod izbora. No ne i u Bosni i Hercegovini.

Uoči upravo održanih izbora u susjednoj državi Eurostat je objavio podatke prema kojima njezini građani imaju najgore uvjete za život u Europi što se tiče odnosa prosječne plaće i cijene potrošačke košarice. Iako bosanskohercegovačka prosječna plaća od 440 eura nije najniža ni na jugoistoku kontinenta, troškovi su života znatno veći u odnosu na države u kojima su prosječne plaće niže. Tako Bosna i Hercegovina drži status najgore zemlje za život u Europi, a što je tek najgore - nema ni naznaka da bi se taj status u sljedećem izbornom ciklusu mogao promijeniti.

U Bosni i Hercegovini se ni nakon ovogodišnjih izbora ništa nije promijenilo, a u političkom smislu ništa se ne mijenja još od prvih demokratskih višestranačkih i – prijeratnih izbora održanih u studenom 1990. Da je zemlja politički zamrznuta, bilo je posve jasno kada su na prvim poslijeratnim izborima u rujnu 1996. unutar tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata – najveći broj glasova dobile iste političke stranke kao i 1990.: SDA, SDS i HDZ BiH.

  • +21
Izbori u BiH Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Dvadeset i dvije godine kasnije jedina je promjena situacija da među bosanskohercegovačkim Srbima u njihovu entitetu primat već godinama ima SNSD novog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, dok su stranački nasljednici Radovana Karadžića prisiljeni na oporbeni status. Ali i to je relativno jer Milorad Dodik, nekoć miljenik Zapada koji je Karadžićevu ostavštinu trebao transformirati u nešto iole prihvatljivije, danas djeluje kao nezaustavljiv nastavljač politike svoga prethodnika u mirnodopskim uvjetima.

Dodik - točka na 'i' apsurda u BiH

Nevidljiv u ratu od kojega je itekako profitirao, Milorad Dodik ulaskom u sastav kolektivnog šefa države, koju de facto ne priznaje, stavlja točku na 'i' svih bosanskohercegovačkih unutarnjih i vanjskih apsurda. Da mu se netko unutar ili izvan zemlje može suprotstaviti, njegov bi ga što stvarni, što hinjeni primitivizam te sumnje na korupciju, čak i za Balkan golemih razmjera, zauvijek otpuhali. Ovako izvrsno koristi sve pogodnosti jednog od vjerojatno najgorih mirovnih sporazuma u 20. stoljeću nakon onog Versailleskog. Daytonski mirovni sporazum, srećom, nije doveo do novog rata, ali nije ni riješio temeljni konflikt oko postojanja, ustroja i funkcioniranja bosanskohercegovačke države i društva.

  • +3
Milorad Dodik - iz fotelje u fotelju Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

U permanentnom stanju iščekivanja toga hoće li u Bosni i Hercegovini latentni konflikt prerasti u manifesni zapravo se ništa ne mijenja, osim što je velika većina tamošnjih Hrvata politički i društveno frustrirana. Jer kada vide na koji su se način isplatili agresija i zločini političkog i vojnog vodstva bosanskohercegovačkih Srba, pretvoreni u nadzor nad gotovo polovicom teritorija države i neprestanu prijetnju blokadom cijele zemlje, sigurno se pitaju kako je to moguće.

Međutim za ovakvu situaciju nije odgovorna samo međunarodna zajednica, koja je u cilju završetka oružanih obračuna iskonstruirala katastrofalno neučinkovit i nepravedan poslijeratni politički sustav, nego i politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini dobrim dijelom rata. Hrvati kao najmalobrojniji narod u zemlji, koji je pritom disperziran u različitim dijelovima, svakako bi trebali biti najzainteresiraniji za to da svoju konstitutivnost realiziraju u jedinstvenoj državi, dakako složeno ustrojenoj. Švicarska pritom nije samo ideal, nego nužnost. U slučaju bilo kakve podjele Bosne i Hercegovine Hrvati dolaze u najteži položaj, a Hrvatska u susjedstvu dobiva nešto nalik velikoj Srbiji, nedaleko od Zagreba.

O tome se, s hrvatske strane, trebalo razmišljati odmah na početku raspada bivše Jugoslavije, a da je samo nekoliko godina kasnije bilo prekasno, potvrđuje i Daytonski mirovni sporazum te Ustav Bosne i Hercegovine utemeljen na njemu.

  • +7
Željko Komšić Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Zbog toga je i moguće da je Željko Komšić već treći put izabran za člana Predsjedništva BiH. Ustav je jasan: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji je svaki izabran izravno s teritorija Federacije, i jednog Srbina, izravno izabrana s teritorija Republike Srpske. Pritom se članovi Predsjedništva biraju, prema Ustavu, neposredno u svakom entitetu tako da svaki birač glasuje za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu sukladno izbornom zakonu koji donosi Parlamentarna skupština BiH kao zakonodavno tijelo države.

Na putu dolje...

To konkretno znači da se u Predsjedništvo BiH iz Federacije BiH biraju dva člana – jedan Bošnjak i jedan Hrvat – pri čemu svaki birač neovisno o svojoj nacionalnosti sâm odlučuje za kojeg će kandidata glasovati. Uostalom, u pauzi, onda kada se Željko Komšić više nije mogao kandidirati nakon dva uzastopna mandata u Predsjedništvu BiH, prema istim je pravilima izabran kandidat HDZ-a BiH Dragan Čović, kojemu je to uspjelo i 2002. Onog trenutka kada se Komšić odlučio ponovno natjecati bilo je jasno da će za njega glasovati ista ona većina koja mu je donijela pobjede 2006. i 2010. Kandidat njegove Demokratske fronte doživio je debakl na istim izborima 2014., što znači da su Komšićeve pobjede puno više rezultat njegove percepcije u značajnom dijelu bošnjačkoga biračkog tijela u Bosni i Hercegovini negoli nečeg drugog. I on je pak posegnuo za primitivizmom smatrajući valjda da je njegova verzija isključivosti poželjna, a ne novi doprinos guranju zemlje u tavorenje na dnu.

Malo je nedostajalo da kandidat Komšićeve bivše stranke SDP-a Denis Bećirović izbori pobjedu u utrci za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, ali je ipak pobijedio Šefik Džaferović iz SDA. I ovaj rezultat, baš kao i rezultati izbora u Republici Srpskoj, pokazuju da brojniji narodi u BiH, Bošnjaci i Srbi, kudikamo lakše prakticiraju stranački pluralizam jer u praksi lakše realiziraju svoje političke interese. Hrvati su im de jure ravnopravni, ali su zapravo pretvoreni u manjinu, o čijim političkim predstavnicima može odlučivati većina.

Upravo je o tome trebala razmišljati hrvatska strana prigodom sastavljanja mirovnog sporazuma i njegova ekvivalenta u ustavnim rješenjima. Sve je kasnije bilo prekasno te je sada sve teže zamisliti da se postojeći sustav može promijeniti. Do promjene jedino može dovesti pritisak međunarodne zajednice jer Bosna i Hercegovina s ovakvim diskriminirajućim biračkim pravom ne može u Europsku uniju. Ali zato može tonuti na začelju Europe sa svim svojim stanovnicima, neovisno o tome jesu li Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili ostali.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.