KOMENTAR DARIJA KUNTIĆA

Trump slijedi politiku svojih prethodnika; sljedeća meta Venezuela

Dario Kuntić
Dario Kuntić
Više o autoru

Bionic
Reading

Donaldu Trumpu nije dugo trebalo da se svijetu predstavi kao još jedan američki predsjednik koji je izbore dobio na platformi izolacionizma, a da bi se nedugo nakon osvajanja mandata pokazao kao pobornik intervencionizma

Woodrow Wilson osvojio je drugi mandat pod sloganom 'Sačuvao nas je od rata', da bi godinu poslije Amerika objavila rat Njemačkoj i aktivno se uključila u Drugi svjetski rat. Lyndon Johnson je ušao u predsjedničku utrku s obećanjem da neće proširiti američki vojni angažman u Vijetnamu, a učinio je upravo suprotno. Barack Obama je obećavao konačan izlaz iz ratova u Iraku i Afganistanu da bi skromniji vojni angažman trupa na terenu nadomjestio intenzivnim raketnim napadima bespilotnim letjelicama te zračnim udarima pomogao u svrgavanju libijskog čelnika Moamera Gadafija.

Evidentno je to da nije isto voditi predsjedničku kampanju i biti na čelu najmoćnije države na svijetu, pogotovo ne one koja se nakon Drugog svjetskog rata proglasila predvodnikom i zaštitnikom međunarodnog liberalnog poretka utemeljenog na američkim vrijednostima i interesima. Stoga i nije iznenađujuće to da se Donald Trump svakim danom sve više odmiče od izolacionizma kakvog je povremeno zagovarao tijekom kampanje, a sve se više približava aktivnom viđenju vanjske politike koja je u američkom slučaju često bivala obilježena klasičnim intervencionizmom.

Trump bacio 80 posto više bombi

Podaci koje je objavio Foreign Policy pokazuju da je Trump u bombardiranju američkih neprijatelja puno aktivniji od svog prethodnika. Sjedinjene Države su od početka Trumpova mandata do kraja srpnja izbacile 80 posto više bombi u odnosu na cijelu prošlu godinu. Podaci za Siriju i Irak pokazuju da Amerika bombardira položaje takozvane Islamske države puno žešće nego za vrijeme Obamine administracije. Trumpova administracija je također intenzivirala zračnu kampanju u Afganistanu, dok je u Jemenu, Somaliji i Pakistanu izvela više od stotinu antiterorističkih operacija, čime se njihov broj povećao za čak pet puta.

Sjedinjene Države su se pod Trumpom ozbiljno približile i sukobu u istočnoj Aziji. Trump je Sjevernoj Koreji zaprijetio 'vatrom i gnjevom' te poručio da su američke oružane snage 'spremne za vojnu intervenciju'. Iako se prijetnje čine kao dio strategije zastrašivanja kako bi se Pjongjang prisililo na pregovore, ratnohuškačka retorika između Trumpa i Kim Jong-una sve je samo ne bezopasna. Podizanje tenzija iznimno je opasno jer bi moglo rezultirati pogrešnim procjenama i ozbiljnim incidentima te eskalirati u vojni sukob i uvući u rat američke saveznice Južnu Koreju i Japan, ali i najvećeg i najozbiljnijeg američkog regionalnog protivnika, Kinu, koja je već zaprijetila Sjedinjenim Državama da će ih spriječiti u neisprovociranoj američkoj agresiji.

Aveti prošlosti

I dok ratni bubnjevi ne prestaju odjekivati istočnom Azijom, američki predsjednik je odlučio otvoriti novu verbalnu bojišnicu, ovaj put u samom susjedstvu. Trump je prošlog tjedna Venezueli otvoreno zaprijetio vojnom intervencijom zbog njezina pada u diktaturu. Naime venecuelski predsjednik Nicolas Maduro dekretom je uspostavio ustavotvornu skupštinu koja se proglasila najvišom institucijom vlasti u državi kako bi u jeku političke, ekonomske i društvene krize koncentrirao svu vlast u svojim rukama. Madurova uzurpacija vlasti praćena sveopćom neimaštinom u zemlji bogatoj naftom rezultirala je uličnim prosvjedima i nemirima u kojima je živote izgubilo više od stotinu ljudi.

Evidentno je to da kriza klizi prema dramatičnoj eskalaciji, čemu u prilog ide i akcija bivših vojnih dužnosnika koji su prošlog tjedna napali vojnu bazu, otuđili oružje te pozvali na opći ustanak protiv vlade. Uspon diktature, nasilno obračunavanje s prosvjednicima, humanitarna kriza i prijetnja općeg kaosa nagnali su Trumpa da uz uvođenje sankcija počne razmišljati o vojnoj intervenciji. Riječima kako 'Venezuela nije daleko, a ljudi ondje umiru' te da Sjedinjene Države 'za Venezuelu imaju mnogo opcija, uključujući moguću vojnu opciju ako bude potrebno' Trump je zazvao avet američkog intervencionizma koja je Latinskom Amerikom harala cijelo dvadeseto stoljeće.

Poduka demokracije

Washington je uvijek gajio posebno zanimanje za države zapadne hemisfere, koju je predsjednik James Monroe još daleke 1823. godine proglasio ekskluzivnom zonom interesa Sjedinjenih Država. Iako nije bila potkrijepljena nikakvim sporazumima ni međunarodnim zakonima, doktrina je postala temeljem američke vanjske politike prema Latinskoj Americi. Predsjednik Theodore Roosevelt je 1904. godine doktrinu nadopunio 'slavnim' dodatkom u kojemu je naveo da Sjedinjene Države mogu posegnuti za međunarodnom policijskom silom kako bi uspostavile unutarnju stabilnost u zemljama Latinske Amerike. Predsjednik William Howard Taft i njegov državni tajnik Philander C. Knox govorili su kako Amerika ima 'moralno pravo' i 'civilizacijsku zadaću' da intervenira, dok je Woodrow Wilson smatrao da se 'Latinoamerikance treba naučiti da izaberu pravu osobu'. Time si je Amerika dala ekskluzivno pravo vojne intervencije ako bi vlade u latinoameričkim državama 'loše vladale'. Je li vlada dobra ili loša, ostavljeno je na procjenu američkim administracijama. Tako je, čini se, i u najnovijem slučaju Venezuele, države koja je postala posljednjom metom Trumpove retoričke eskapade.

Venezuela je već dugo trn u oku američkim administracijama koje su bezuspješno pokušavale obuzdati duh antiamerikanizma i socijalizma što ga je iz Caracasa širio bivši karizmatični predsjednik Hugo Chavez, a manje uspješno nastavio Maduro. Međutim niti jedan od posljednja tri američka predsjednika Venezueli nije izravno zaprijetio vojnom intervencijom. Čini se da je poznata povijest američkog intervencionizma u Latinskoj Americi Trumpu pomogla da usvoji obrazac nekih ranijih američkih administracija koje su posegnule za otvorenim ili prikrivenim angažmanom kako bi latinoameričke države 'naučile vladati'.

Ekonomski interesi

Amerika je tako potaknula revoluciju u Kolumbiji, kojom je stvorena država Panama, a sve u cilju određivanja zone pod suverenitetom Sjedinjenih Država s obje strane budućeg Panamskog kanala. Predsjednik Roosevelt je rekao kako su ga na američku potporu ustanku isprovocirale 'korumpirane i zle namjere' kolumbijske vlade i 'potpuna nesposobnost vladanja'.

Sjedinjene Države su u Dominikansku Republiku poslale marince, savjetnike i bankare kako bi ondje osigurale političku stabilnost i utjecale na fiskalne reforme. U vrijeme predsjednika Tafta Nikaragva je postala metom okupacije koju su pratili zajmovi i financijski nadzor kako bi se osigurali tamošnji američki ekonomski interesi. Tragajući za pravim političkim liderom Meksika u vrijeme revolucije, Wilson je pokrenuo vojnu akciju koja je rezultirala okupacijom luke Veracruz, vojnom intervencijom i sukobom s meksičkom vojskom.

U vrijeme Hladnog rata i američke borbe protiv komunizma Sjedinjene Države su u Gvatemali pokrenule tajnu akciju svrgavanja demokratski izabranog predsjednika zbog gospodarske i političke reforme protivne američkim interesima. Na red je došla i Kuba, čiji je režim uspješno prkosio Americi i njezinoj dominaciji u zapadnoj hemisferi. Unatoč katastrofi u Zaljevu svinja, Amerika je nastavila subverzivnim djelovanjem raditi na rušenju Castrova režima. U Čileu je pomogla državni udar generala Augusta Pinocheta protiv predsjednika Salvadora Allendea kako bi osujetila uvođenje političkih i ekonomskih reformi. Pinochet je u Čile uveo jednu od najnasilnijih i najkrvavijih diktatura u Latinskoj Americi.

Može i bez odobrenja kongresa

Ronald Reagan je u Nikaragvi uz pomoć CIA-e pokrenuo subverzivnu oružanu kampanju protiv vlade sandinista koja je srušila diktaturu proameričke dinastije Somoza. U Hondurasu je CIA sudjelovala u obučavanju bojne Batallion 316, posebnog odreda smrti čija je zadaća bila provođenje terora torturom građana nesklonih suradnji u borbi protiv komunizma. U Salvadoru je Reagan pružio potporu vojsci koja je lažirala izbore i podržala eskadrone smrti što su učestalo kršili ljudska prava i okrutno se obračunavali s ljevičarskim pokretima u toj zemlji. Reaganova administracija je bez odobrenja Kongresa pokrenula invaziju na Granadu, u kojoj je vidio 'crvenu opasnost'.

Njegov nasljednik George Bush stariji pokrenuo je vojnu intervenciju na Panamu kako bi uhitio diktatora i bivšeg američkog saveznika Manuela Noriegu, čija se korisnost iscrpila. Sada je pitanje hoće li Trump nastaviti niz koji su davno započeli njegovi prethodnici.

Intervencija za makeover imidža

Trumpove prijetnje Venezueli naizgled ne izgledaju ozbiljno jer Sjedinjene Države nemaju jasno razrađene scenarije za intervenciju niti su prema Venezueli uputile vojne snage. Međutim Trumpova agresivna retorika ne bi se trebala shvatiti samo kao isprazna prijetnja u sklopu njegova političkog igrokaza. Duga povijest američkog intervencionizma u zapadnoj hemisferi jednostavno pozva na oprez. Povijest se često ponavlja, a velike i moćne države i dalje čine ono što mogu. Amerika i danas otvoreno i prikriveno ratuje na mnogim bojištima, čak i na onima u kojima su ulozi mnogo veći. U odnosu na Sjevernu Koreju, za Trumpovu bi administraciju Venezuela predstavljala poprilično bezopasan plijen.

Evidentno je to da je Trump Madurovu vladavinu ocijenio lošom i kao takvu podložnu intervenciji. Trup bi rušenjem Madura s vlasti mogao pokušati demonstrirati svoju odlučnost u rješavanju kriza, riješiti se imidža blefera i, poput Woodrowa Wilsona, prikazati se kao lider koji svoju politiku intervencionizma temelji na humanitarnim idealima. U skladu s time, Trump bi mogao slijediti istu doktrinu u sklopu koje je načine ispravljanja nepravdi u Latinskoj Americi, ali i drugdje, određivala američka sila.

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.