Još sredinom 2019. u Institutu za istraživanje hibridnih sukoba napisali smo kraću analizu o događajima i procesima u zemljama zapadnog Balkana koji ugrožavaju njihovu sigurnost, stabilnost te društveni i gospodarski razvoj. Procjena koju smo tad napisali stalno se potvrđuje.

Scene nasilja koje gledamo ovih dana u Crnoj Gori samo su nažalost posljedica brojnih otvorenih i neriješenih pitanja u višeetničkoj zajednici čiji dionici ne pokazuju spremnost za konstruktivne razgovore. Kriza u Crnoj Gori nije počela jučer. Prvi snažni pokazatelji toga kako Srbija doživljava Crnu Goru i što od nje očekuje jasno su bili vidljivi u vrijeme Domovinskog rata, kad se govorilo da su Srbija i Crna Gora 'dva oka jedne glave'. Kad se politika u Crnoj Gori počela mijenjati nakon što su izgubili ratove, kad je došlo do nasilnog zaustavljanja napada Srbije na Kosovo 1999. te približavanja Crne Gore zapadnim zemljama, Srbija je pokušala isprovocirati nasilje na ulicama Crne Gore.

Naime u siječnju 2000. Vojska Jugoslavije osniva tzv. 7. bataljun vojne policije u Crnoj Gori. Prema javno dostupnim podacima, pripadnici tog bataljuna bili su, u političkom smislu, državljani i Srbije i dijelom Crne Gore koji su se protivili samostalnoj crnogorskoj politici. Postojale su brojne opravdane sumnje da su pripadnici tog bataljuna, kao civili, trebali izazvati i poticati nasilje na ulicama Crne Gore te ih je srbijanski vrh htio iskoristiti za vojnu intervenciju i nasilno rušenje tadašnje crnogorske vlade.

Takvih nasilnih pokušaja rušenja legalno izabranih crnogorskih vlasti u ovih dvadesetak godina bilo je nekoliko. Neki su čak dobili pravomoćan sudski epilog.

Polarizacija crnogorskog društva

Shvaćajući da se do promjene politike lakše dolazi uz pomoć pomno isplaniranih operacija utjecaja koje se znatnim dijelom temelje na nepovjerenju glasačkog tijela Crne Gore u institucije vlasti, Srbija i Rusija, bilo zajedno, bilo pojedinačno, pokrenule su procese utjecaja na crnogorsko biračko tijelo kako bi dovele do snažnih i intenzivnih podjela unutar njega te u konačnici do političkih promjena na izborima. Iskoristile su, s vremenom sve dublje i ozbiljnije, društvene razlike u crnogorskom društvu te na izborima uspješno dovele do promjene vlasti u crnogorskoj skupštini.

Nakon uspješnog utjecaja na rezultate predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. došlo je do lagane prilagodbe modela i načina oblikovanja i prilagođavanja pojedinih informacija i poruka koje su prigodno odabranim medijima i kanalima upućivane različitim ciljanim publikama, odnosno javnosti u Crnoj Gori. Ali i zemljama u njenom bližem i daljem okruženju, kako bi se oslabila želja onih država koje bi možda pokrenule procese pomaganja crnogorskom biračkom tijelu da ne potpadne pod maliciozne utjecaje iz inozemstva. Kao rezultat tih aktivnosti danas je crnogorsko društvo gotovo potpuno polarizirano, nabijeno negativnim osjećajima, nestrpljivo i netrpeljivo, sklono radikalizaciji društvene stvarnosti i njenom pretvaranju u nasilje.

Crkva koja rastura državu

Ključnu ulogu u tom procesu već desetljećima ima Srpska pravoslavna crkva jer se snažno, otvoreno i vrlo agresivno protivi (re)osnivanju crnogorske i makedonske pravoslavne crkve. Naime SPC je nastavio sa svim onim aktivnostima u i prema Crnoj Gori kojih smo mi u Hrvatskoj bili svjedoci prije i tijekom Domovinskog rata. SPC je, uz pomoć medija koje sam kontrolira, onih koje kontroliraju (pro)ruski i (pro)srpski krugovi, uspio nametnuti teme u javnom govoru koje je htio, na način na koji je htio i s vokabularom koji je htio. Cilj njihova djelovanja nije samo promjena političke vlasti u Crnoj Gori, nego djelomična dezintegracija Crne Gore kao države, etiketiranja/definiranja Crnogoraca kao jedne od lokalnih varijanti srpskog naroda (kao Šumadijci, npr.) te promjena vjerske, nacionalne, političke i društvene slike Crne Gore.

Potpuna dezintegracija Crne Gore kao države teže je zamisliva jer je Crna Gora punopravna članica NATO-a, zbog čega hibridni napadači žele zadržati svoje mjesto za NATO-vim stolom, za kojim se odlučuje konsenzusom i za kojim se ima pristup brojnim tajnim podacima. Na takav bi način Crna Gora postala proxy rusko-srpska paradržava te bi vjerojatno bila korištena za unošenje podjela unutar NATO-a i otežavanje njegova djelovanja. Rusiji takav scenarij odgovara zbog situacije u Ukrajini, Srbiji zbog povratka svog utjecaja u Crnoj Gori i izlaska na more.

Može li se i kako spriječiti daljnja destabilizacija Crne Gore, omogućiti njenim građanima slobodno - bez stranih malicioznih utjecaja - sudjelovanje na izborima, odlučivanje u skladu s relevantnim i vjerodostojnim informacijama - a ne pod utjecajem brojnih dezinformacija - te može li se trenutna teokratska država ponovo transformirati u sekularnu parlamentarnu demokraciju?

Postoji nekoliko vrlo ozbiljnih sigurnosnih izazova koje treba jasno prepoznati i raditi na smanjivanju njihova utjecaja uporabom demokratskih metoda i sredstava.

Koji je Porfirije 'pravi'?

Srpska pravoslavna crkva ključan je čimbenik drame kroz koju već desetljećima prolaze Crna Gora i stanovništvo Crne Gore, bez obzira na vjersku i etničku pripadnost. Njeni radikalni, isključujući, šovinistički, protudemokratski stavovi maliciozno djeluju ne samo na stanje u Crnoj Gori, nego i gotovo na svim područjima na kojima egzistira na području bivše Jugoslavije. To je djelovanje najbolje opisao Milorad Tomanić u knjizi 'Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj'. Ponavljanje tih nasilnih obrazaca vidimo već desetljećima u Crnoj Gori. Kad govorimo o SPC-u, treba sagledavati nekoliko razina koje u njoj postoje: patrijarh, Sveti Sinod, mitropoliti, svećenici. Trenutni patrijarh Porfirije, koji je godinama živio i radio u Zagrebu te se predstavljao kao novo, demokratsko, liberalno, tolerantno, uključivo lice SPC-a, u posljednje vrijeme sudjeluje u aktivnostima koje ne odgovaraju slici što ju je dugo godina stvarao u Zagrebu. Razgovor, komunikacija, uključivost, tolerancija, suosjećanje zamijenjeni su isključivošću, monologom, prijetnjama, hladnoćom i bezobzirnošću prema drugima.

Je li takvo djelovanje patrijarha Porfirija posljedica njegovih stvarnih stavova i promišljanja ili je to posljedica tek snažnog pritiska i nadzora koji vrh SPC-a nameće i samom patrijarhu, tek treba vidjeti. Ono što je jasno vidljivo to je da Porfirije u Beogradu ne odgovara i gotovo ni po čemu ne sliči mitropolitu Porfiriju iz Zagreba. Pacifikacija agresivnih stavova i djelovanja SPC-a, onih koji provociraju, ponižavaju, dijele društvo, jedan je od ključnih uvjeta koji se mora zadovoljiti da se uspostave uvjeti za smirivanje stanja u Crnoj Gori. Srpska teokratska vlast u Crnoj Gori, uspostavljena od pokojnog mitropolita Amfilohija, koji je izravno vodio proces formiranja predizbornih i postizbornih koalicija te upravljao procesom preuzimanja vlasti, treba biti ukinuta. Demokratska društva moraju imati, a govore to i svete knjige kršćanstva, jasno izraženu diobu vlasti: duhovna vlast ne smije obnašati svjetovnu vlast. I obrnuto. Stoga ovakav SPC predstavlja latentnu opasnost za stabilnost i održivost i Crne Gore, kao i nekih drugih država u kojima djeluje i egzistira.

(Pro)ruski utjecaj u Srbiji i Crnoj Gori, ali i u drugim državama u okruženju, činjenica je koja se ne smije gubiti iz vida. Djelovanje (pro)ruskih (ne)vladinih medija, institucija, diplomatskih i konzularnih misija jasno pokazuje pravce njihovog interesa za promicanjem i zaštitom ruskih nacionalnih interesa. I u tome nema ništa spornog jer svaka država ima pravo definiranja vlastitih nacionalnih interesa. Sporno je to kako se ispunjavanje tih ciljeva reflektira na druge narode, na druge stanovnike tih područja koje Rusija izlaže svojim djelovanjima iz spektra hibridnih prijetnji. Istupi njihovih predstavnika vrlo često su neprimjereni i kreću se po vrlo tankoj niti (ne)prihvatljivog ponašanja i (ne)miješanja u unutarnje stvari i odnose zemalja u kojima djeluju. Utjecaj (pro)srpskih medija i političara koji javno negiraju postojanje crnogorskog naroda i iznose sumnje u potrebu postojanja crnogorske države treba biti jasno i nedvosmisleno utvrđen.

Obrana od hibridnog napada

Što može napraviti NATO (čija je Crna Gora zemlja članica) i druge zemlje članice u stabiliziranju društva i države Crne Gore? NATO svoje djelovanje u suzbijanju prijetnji hibridne naravi temelji na organizacijskoj i ljudskoj spremnosti za njihovo rano prepoznavanje, pokazivanju snage prema potencijalnom agresoru u smislu odvraćanja od agresivnih namjera te obrani (pasivnoj i aktivnoj) kojom pokušava štititi sustav te napadnute ciljeve. Naglasak na obrani od hibridnih prijetnji je u nadležnosti zemlje članice koja može ili ne mora zatražiti pomoć članica Saveza u skladu s odlukama i planovima donesenim u periodu 2014.-2021., kad je jasno navedeno da u slučaju hibridnih i kibernetičkih napada na zemlju članicu ista može zatražiti aktiviranje članka 5. Washingtonskog ugovora [1] jer su te vrste napada izjednačene s oružanom agresijom. Sadašnja vlast u Crnoj Gori sasvim sigurno, s obzirom na to da ima snažno uporište i potporu organizacija i država koje se protive NATO-u, neće tražiti aktiviranje tog čl. 5 i zaštitu vlastite opstojnosti uz pomoć NATO-a.

S druge strane, Crna Gora teži ulasku u EU. Na tom je putu postigla znatne napore i približila se tom cilju najviše od svih šest država zapadnog Balkana. Međutim i taj je put privremeno zaustavljen zbog ove krize. NATO s institucijama EU-a treba postići dogovor o aktivnostima kojima se uplitanje u unutarnje odnose i procese u Crnoj Gori treba sankcionirati. Oni koji potiču nasilje, bez obzira s koje strane političkog spektra te iz koje države dolaze, trebaju biti javno prozvani i prema njima se trebaju primijeniti prilagođene sankcije koje stoje na raspolaganju zemljama članicama EU-a i NATO-a. Sankcije mogu i trebaju biti primijenjene i prema pojedincima, grupama, tvrtkama, institucijama, ali i prema državama ukoliko se utvrdi da državne institucije i državni dužnosnici stoje iza hibridnih napada i vala nasilja (onog trenutnog te vjerojatnog budućeg) u Crnoj Gori.

Može se očekivati da, ukoliko postojeća vlast nastavi s aktivnostima koje društvo dijele, a ne povezuju, te kojima se pokušavaju promijeniti etnička, vjerska i politička slika Crne Gore 'uvozom' novih državljana (prijedlogom zakona o državljanstvu i prebivalištu), da će se strasti u Crnoj Gori ponovo razbuktati s vrlo nepredvidivim posljedicama. Naime situacija u toj državi toliko je negativno naelektrizirana da je i najmanji povod, koji u mirnodopskom stanju ne bi privukao gotovo nikakvu pažnju, dovoljan da razbukta nasilje koje će biti teško zaustaviti. Svako izazivanje nove krize neumitno će se negativno odraziti i na susjedne zemlje. Kriza se prvenstveno može prelijevati tamo gdje djeluje SPC (Bosna i Hercegovina, Kosovo). Takvo negativno kaskadno djelovanje ne smije se prepustiti slučaju ni stihiji. To je razlog zbog kojeg susjedne zemlje moraju pomno pratiti procese što se događaju u i oko Crne Gore te djelovati smirujuće prema svim akterima tamošnjih aktivnosti. I onima koji se nalaze u Crnoj Gori, kao i krugovima u Srbiji koji stoje iza destabilizacijskih procesa.

Ovdje se nismo dotakli ozbiljnih pitanja kao što su postojanje organiziranog kriminala i korupcije. To su pitanja s kojima se društvo i država mogu učinkovito nositi kad izgrade institucije društva te uspostave visoku razinu povjerenja između tih institucija i svojih građana. Sad je to nemoguće. Tako da će se ta pitanja trenutno rješavati kao pitanja od sekundarnog prioriteta iako je sasvim jasno da ti krugovi znatno profitiraju od ovakvih kriznih procesa.

Kriza Crne Gore nastavit će se i u doglednoj budućnosti. Društvo koje je toliko snažno podijeljeno, koje se suočava s još opasnijim sigurnosnim izazovima što slijede, u kojima ne postoji ni minimalna razina suglasnosti oko nekog sporednog (a kamoli bitnog) pitanja koje bi trebalo poslužiti kao polazišna točka za razgovore i pregovore, u kojem nema strpljivosti i uključivosti, ne može se učinkovito nositi s ovako ozbiljnom krizom. Bez snažne i odlučne vanjske pomoći koja ima pozitivne namjere, koja želi graditi, a ne dijeliti, ova se kriza teško može usporiti, kamoli zaustaviti.