komentar boška picule

Što je nama prva Jugoslavija danas i što o tome misli, recimo, Kolinda Grabar Kitarović?

Boško Picula
Boško Picula
Više o autoru

Bionic
Reading

I dok je u Europi stotinu godina od završetka Prvog svjetskog rata kao jednog od najvažnijih događaja u 20. stoljeću obilježeno na različite načine, povijesne odluke u jesen 1918., koje su ključno odredile i suvremenu Hrvatsku, kod nas su se suočile sa starom dvojbom: Kako se uopće odrediti prema tim zbivanjima, odnosno što je značio i još uvijek znači ulazak Hrvatske u jugoslavensku državu

Koliko je godina 1918. važna za Hrvatsku, za njezinu prošlost i sadašnjost? Sudeći prema službenom obilježavanju svih relevantnih događaja iz te godine, ni približno onoliko koliko u drugim dijelovima Europe. Uključujući one koji su u odnosu na Hrvatsku te 1918. prošli kroz znatno manje dramatična zbivanja.

A Hrvatska je u jesen 1918. dočekala raspad Austro-Ugarske, osnutak Države Slovenaca, Hrvata i Srba, zatim završetak Prvog svjetskog rata te ujedinjenje sa Srbijom u novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Upravo je taj niz događaja odredio hrvatsku sudbinu sljedećih nekoliko desetljeća te kulminaciju promjena 1991., koja je kao godina, ne samo u Hrvatskoj, postala povijesnom zrcalnom slikom 1918. Naime, one promjene do kojih je došlo na kraju Prvog svjetskog rata dobile su svoju ništa manje sudbonosnu revalorizaciju na kraju Hladnog rata. Čim je nestala dvoblokovska konfiguracija međunarodnih odnosa, zadana posljedicama Drugog svjetskog rata, otvorio se prostor da se ishod prethodnog svjetskog sukoba testira u novonastalim političkim okolnostima. U tom se trenutku Hrvatska nakon izbora i referenduma odlučila za samostalnost.

Stoga bi bilo zanimljivo čuti što o navedenim povijesnim događajima misli hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno predstavljajući zemlju na obilježavanju stotinu godina od završetka Prvog svjetskog rata 11. studenoga 1918., koje je u Parizu organizirao njezin francuski kolega Emmanuel Macron, ugostivši niz šefova država i vlada. I drugi domaći političari, osobito zato što i Ustav Republike Hrvatske navodi i objašnjava konkretna zbivanja u svojim izvorišnim osnovama. No u hrvatskoj se politici, kronično zagušenoj banalnostima i privatnim interesima, malo što moglo suvislo čuti o povijesnoj 1918. i njezinom vrednovanju stoljeće kasnije. Drugdje u Europi nije bilo tako.

Južna verzija Čehoslovačke bez budućnosti

Primjerice, Poljska, Češka i Slovačka obilježile su obnovu, odnosno nastanak svojih država na razvalinama Austro-Ugarske, a Crna Gora je deklaracijom svog parlamenta poništila odluke Podgoričke skupštine kojom je 1918. zemlja pripojena Srbiji. Iako Hrvatska prije stotinu godina nije bila samostalna država, nego je u kontekstu završetka Prvog svjetskog rata iz jedne državne zajednice preko državnog provizorija ušla u drugu državnu zajednicu, dovoljno je argumenata da se taj proces i njegove posljedice analiziraju i u okolnostima tog vremena i u sadašnjim okolnostima, kada je moguće razlučiti njegove utjecaje.

  • +11
Obilježavanje 100. godišnjice primirja nakon 1. svjetskog rata u Francuskoj Izvor: Pixsell / Autor: Jeff Moore/Press Association/PIXSELL

Ukratko, je li ulazak Hrvatske u Kraljevstvo SHS i buduću Jugoslaviju, koja će svoju drugu, socijalističku i federativnu inačicu dobiti nakon sljedećeg svjetskog sukoba bio povijesna nužnost? I što je Jugoslavija značila za Hrvatsku i na njezinu početku 1918. i na njezinu završetku sedamdeset i tri godine kasnije? Neovisno o ideji južnoslavenskog jedinstva koja se više kao utopijski, a manje kao realan politički program pojavila upravo među intelektualnom elitom u hrvatskim zemljama u 19. stoljeću, sam je čin stvaranja jugoslavenske države na kraju Prvog svjetskog rata za Hrvatsku bio spoj ranije formiranih ideala i pragmatičnih odluka u novonastalim okolnostima.

Mada je hrvatski politički vođa u prvom desetljeću postojanja nove države Stjepan Radić upozoravao članove Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kao najvišeg tijela vlasti kratkotrajne Države SHS, o tome da u savez sa Srbijom ne srljaju kao 'guske u magli', ni on nije bio protiv tog saveza, nego protiv bezuvjetnog ujedinjavanja koje, kao što će se kasnije i potvrditi, nije vodilo računa o dugoročnim hrvatskim nacionalnim interesima. Sama Država SHS kao južna verzija Čehoslovačke nije imala baš nikakvih izgleda za održavanje. Pobjedničke sile nisu je priznavale, Italija joj je odlučila oduzeti što više kopna i mora, Srbija je već dobila Vojvodinu, a projekt posljednjeg vladara Austro-Ugarske, kralja Karla I., o trojnom uređenju heterogene monarhije na umoru pregažen je ubrzo ratnim porazom te odbijanjem samog Narodnog vijeća SHS.

S vojnom silom ratnih pobjednica na svojim granicama te bez vlastite vojske, Hrvatska unutar Države SHS nije ni imala manevarskog prostora za drukčiju odluku. Ipak, u otegotnim okolnostima gotovo od samog početka represivne vlasti nove države koju je obilježila srbijanska hegemonija, Hrvatska je zadržala većinu svog teritorija, politički se emancipirala te ključno utjecala na to da se uređenje sljedeće jugoslavenske države temelji na federalističkim načelima.

Tako je prva Jugoslavija kao uređenjem najkrhkija europska država nastala nakon Prvog svjetskog rata Hrvatskoj poslužila kao prijelazno rješenje u kojoj će njezino gospodarstvo, kultura i politika od perifernog položaja u Austro-Ugarskoj doći do statusa bitnog utjecaja na razvoj događaja u novoj sredini. Taj će status ojačati u drugoj Jugoslaviji, unatoč njezinu ponovno represivnom režimu, ovaj put jednostranačkoj diktaturi komunističkog predznaka. Hrvatska je pritom kroz u potpunosti redefiniranu jugoslavensku zajednicu zahvaljujući antifašističkom pokretu proširila svoj teritorij od Istre do Baranje, od Rijeke do Zadra, te i ustavno postala državom spremnom za samostalnost 1991.

Jugoslavija se većinom 'morala', a ne 'htjela'

Usprkos svim ograničenjima, Hrvatska je od zemlje koja je početkom 1950-ih imala niži BDP po stanovniku od Bugarske do kraja 1980-ih postala jednom od najrazvijenijih sredina sa socijalističkim uređenjem. Nažalost, u odnosu na te sredine svoju demokratsku tranziciju i državnu emancipaciju nije mogla ostvariti u miru, nego je kao i Bosna i Hercegovina doživjela agresiju potaknutu od srbijanskog režima te je Jugoslavija kao država koja je nastala u ratu u njemu i – nestala.

  • +31
1918. – prijelomna godina u Hrvatskoj Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HDA

I to je ključ postojanja te države. Jugoslavija je u oba slučaja – i kao unitarna monarhija i kao socijalistička federacija – rezultat ishoda svjetskih ratova, a održavala se dok joj je represivni aparat bio učinkovit. Čim je autokraciju 1990. zamijenila demokracija, više nije bilo mogućnosti za održavanje jugoslavenske zajednice. Na kraju su se sve bivše jugoslavenske republike, osim Srbije, na referendumima izjasnile za državnu samostalnost. Demokracija je pokazala da većina građana ne želi zajedničku državu.

Jugoslavija se tako najvećim dijelom 'morala', a ne 'htjela'. A najveći joj je problem to što je pri svom raspadu postala poprištem najkrvavijeg sukoba u Europi nakon Drugog svjetskog rata te će joj takav raspad uvelike definirati povijesne ocjene. Međutim to ne znači da se i unutar nje tijekom godina mira nisu mogli ostvariti napredak i interesi te planirati budući. Jugoslavija je Hrvatskoj poslužila kao nužan inkubator prema punom samoodređenju. Pitanje je samo koliko je Hrvatska iskoristila kasnije okolnosti. I kako nasljednice bivše Jugoslavije mogu razviti međusobno korisne odnose.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.