komentar borisa Jokića

Sedamdeset minuta od centra Zagreba nepravda zaboli: Kako pričati o jednakosti kad se jedni životnom cestom voze u bolidu Formule 1, a drugi u konjskim kolima

Boris Jokić
Boris Jokić
Više o autoru

Bionic
Reading

Najveći neuspjeh hrvatske države razotkrio je potres. Najveća žrtva tog razotkrivanja mladi su ljudi. Oni koji u ožujku 2021. moraju na WC izvan svojih domova u kojima nemaju vodu. Oni kojima društvo nije omogućilo da posjete veliki grad samo sedamdeset minuta udaljen od njih. Baš ti koji, u zemlji s jednom od najljepših obala na svijetu, vide more samo preko ekrana. Potpun je to poraz društva i svih politika. Kako nacionalnih, tako i lokalnih. Kako većinskih, tako, u jednakoj mjeri, manjinskih

Između Majskih Poljana i centra Zagreba, dva mjesta koja su potresi iz 2020. godine neraskidivo povezali, točno je 77.365 metara. Udaljenost je to koja se prelazi za sedamdesetak minuta vožnje prvo gradskim ulicama, pa autocestom te naposljetku prekrasnim banijskim krajolikom.

Iza zagrebačkih fasada godinu dana nakon potresa kriju se urušene zgrade, neuporabljivi stanovi i strah ljudi. U Majskim Poljanama situacija s potresom još je teža. Ljudi bez domova. U kontejnerima bez vode i kanalizacije. Ustrašeni, ali i odlučni ostati u mjestu u kojem do 2021. Grad Glina i Republika Hrvatska nisu uspjeli provesti javnu rasvjetu. U tom bi mraku sve te ljudske sudbine ostale od hrvatskog društva zauvijek zaboravljene da se nije dogodio potres koji je ne samo urušio kuće, već i odnio živote. Razorio snove.

U novoj drvenoj kući te sunčane subote dojam je bio upravo suprotan. Više generacija pod novim krovom, od onih najstarijih do onih koji su u školi ili u nju tek trebaju krenuti. Svi u strahu, ali ovi stariji istovremeno sretni zato što život zasad nije stao. Djeca i mladi pak znatiželjni o svemu što ih čeka u životu i što se nalazi izvan njihovog lijepog krajolika.

'Voljela bih jednom posjetiti Zagreb', govori ona sa svojih četrnaest. 'Ja bih na more da ga barem jednom vidim uživo, a ne samo na TV-u', dodaje on i žali se kako mu je dosadno u osmom razredu. 'Živa dosada, čovječe', smije se dok mahnito ubacuje čips u usta. Na pitanje gdje se vide kasnije u životu odgovara: 'Ja il' ostajem u selu il' idem kod tetke u Švabiju.'

Debatni klub osnovne škole moje kćeri nikada nije imao šanse ostvariti neki bolji rezultat na natjecanju koje je tog vikenda održano preko Zooma. U Zagrebu brojni školski timovi redovno vježbaju afirmacijske i negacijske govore, unakrsna ispitivanja i razrađuju taktike za to kako argumentima pobijediti druge. Te subote, prije odlaska na Baniju, doveo sam ih na svoje radno mjesto zbog stabilne internetske veze. Tijekom vožnje govorili su kako im je škola dosadna. Govor im je bio kombinacija hrvatskog i engleskog, uz česte reference na serije koje gledaju preko Netflixa i glazbu koju slušaju preko Spotifya i Deezera. Na pitanje gdje će u srednju i što će nakon toga svi redom odgovaraju da se vide izvan zemlje, da žele steći međunarodno iskustvo. 'Nema budućnosti u Hrvatskoj', samouvjereno govori najuspješniji među njima. 'Naročito za nas mlade', ponosno dodaje drugi debatnoj tezi kolege.

Socioekonomski uvjetovane razlike u obrazovanju te odrastanju djece i mladih osobina su svih društava, ali rijetko koja razvijena europska zemlja dozvoljava da politika ne učini baš ništa da svojim mladim građankama i građanima omogući osnovne preduvjete za ostvarivanje potencijala i aspiracija.

  • +3
Majske Poljane Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Najveći neuspjeh hrvatske države razotkrio je potres. Najveća žrtva tog razotkrivanja mladi su ljudi. Oni koji u ožujku 2021. godine moraju na WC izvan svojih domova u kojima nemaju vodu. Oni kojima društvo nije omogućilo da posjete veliki grad samo sedamdeset minuta udaljen od njih. Baš ti koji, u zemlji s jednom od najljepših obala na svijetu, vide more samo preko ekrana. Potpun je to poraz društva i svih politika. Kako nacionalnih, tako i lokalnih. Kako većinskih, tako, u jednakoj mjeri, manjinskih – u slučaju Banije srpskih. Puna su usta hrvatskim političarima Europe s dvije brzine. 'Nutella je kod nas dva puta nekvalitetnija od njemačke ili francuske', vrhunac je mudrosti naših saborskih zastupnika. Istovremeno ne žele vidjeti da upravljaju društvom u kojem su njihove odluke dovele do toga da se vozi u sedam brzina. Da su neki u pozicijama bolida Formule 1, a drugi se životnim cestama 2021. voze konjskim kolima. Svi u osnovi jednaki.

Na odlasku iz drvene kuće sramežljivo me pitala: 'A jesu li ti naši vršnjaci u Zagrebu isti kao mi?' Uzvratio sam da jesu i da ih brinu iste brige. U Frankopanskoj me čekala ekipa zadovoljna 'dobrim' 14. mjestom te zaokupljena raspravom o sushiju i wasabiju.

'Kako je bilo u Glini? Jesi li vidio mlade, kako su i jesu li isti kao mi?' pitala me kći. Rekao sam da nisu.

Nepravdu iz prethodnih 30 godina trebamo ispraviti. Povezati mlade ljude. Pokazati im sve čari i izazove života. I jednima i drugima. Za njihovo dobro i za zajednicu u kojoj 2022. godine svi imaju električnu energiju, vodu i preduvjete za ostvarenje svojih snova. Zajednicu u kojoj se udaljenost od 77.365 metara prelazi za sedamdeset minuta, a ne sedamdeset godina.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.