Hoće li sada zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pozvati još uvijek aktualnu šeficu države Kolindu Grabar-Kitarović na kolače? Trebao bi. Jer je prva hrvatska predsjednica u moru pogrešaka u svom vođenju kampanje za drugi mandat na čelu države najviše riskirala upravo u uzajamnoj podršci s prvim čovjekom glavnoga grada.

Kada se uskoro pobroje i kontekstualiziraju sve ključne okolnosti poraza Kolinde Grabar Kitarović na upravo završenim predsjedničkim izborima te istodobno okolnosti (ne)očekivane pobjede Zorana Milanovića, političko-slastičarski savez prvih ljudi države i glavnoga grada sigurno će biti među vodećima. Ne treba zaboraviti da Milan Bandić isti, doduše puno manje sladak i slikovit, interesni odnos ima i s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem kojemu pomoću svojih 'žetončića' održava većinu u Hrvatskom saboru.

Iako premijeru ne pada na pamet izjavljivati da bi Bandiću u slučaju konkretnoga pravosudnog epiloga u zatvor nosio kolače, hrvatski bi premijer odmah trebao redefinirati popis političkih aktera u zemlji koji mu mogu odmoći, kao što se to upravo dogodilo s Kolindom Grabar Kitarović. Mada je predsjedničin poraz u prvom redu njezin, premijer je uoči parlamentarnih izbora u težem položaju no što je to lani bila predsjednica. Čeka li ga sličan rasplet?

Svjestan da mu uspjeh SDP-ova predsjedničkog kandidata i suparnika na parlamentarnim izborima 2016. kada ga je pobijedio sada itekako komplicira situaciju i u Vladi i u stranci, Andrej Plenković već govori o 'tvrdoj kohabitaciji' unutar izvršne vlasti. Pritom je kohabitacija situacija karakteristična za polupredsjedničke sustave u kojoj šef države ima znatno veće ovlasti uključujući i sastav vlade kao kolektivnoga izvršnog tijela, a ostvaruje se kada na recentnim predsjedničkim i parlamentarnim pobijede različite političke opcije.

Hrvatska je polupredsjednički sustav imala od 1990. do 2000. te de facto nikad nije imala pravu kohabitaciju jer su tijekom 90-ih na izborima dominirali i HDZ i njegov osnivač Franjo Tuđman, dok je 2000. uoči ustavnih promjena Stjepan Mesić na čelu države ionako bio dio nove, šire pobjedničke koalicije iščekujući trenutak promjene polupredsjedničkog u parlamentarni politički sustav. Prave su se kohabitacije događale, primjerice, u Francuskoj u razdobljima zajedničkog obnašanja izvršne vlasti socijalističkih i degolističkih predsjednika i premijera.

Iako ovlasti hrvatskog predsjednika nisu zanemarive pri čemu u području vanjske politike i rada sigurnosnih službi Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske imaju ustavnu obvezu suradnje, u hrvatskom političkom životu najvažniju operativnu ulogu ima osoba na čelu Vlade. Međutim, kada se na čelu države nađe netko iz suprotnoga političkog bloka kao što se upravo dogodilo, premijer potencijalno dobiva manje ili više otvorenog kritičara kojemu je u interesu što prije imati politički bližu Vladu, osobito kako se približavaju parlamentarni izbori. Dovoljno se sjetiti prvih mjeseci rada Kolinde Grabar Kitarović, koja je 2015. kao novoizabrana predsjednica počela zazivati odlazak tadašnjeg premijera Zorana Milanovića.

Milanović je doista uskoro izgubio izbore, i to dvije godine zaredom, da bi se ove godine i sam našao u položaju svoje dojučerašnje žestoke kritičarke. Je li njegova pobjeda vjesnik promjena i u parlamentu i Vladi ili će Andrej Plenković poučen iskustvima te svjestan 'tvrde kohabitacije' početi povlačiti poteze kojima će osigurati ostanak na čelu HDZ-a i Vlade? Za početak treba riješiti kontrahabitaciju koja mu je već počela u stranci.

Poraženi 'sukandidat'

Spekuliralo da bi Milanovićev trijumf mogao ići u korist Andreju Plenkoviću kako bi učvrstio unutarstranačke redove te s porukom sprječavanja SDP-ove pobjede i na parlamentarnim izborima ojačao svoju lidersku poziciju s srazu s Davorom Bernardićem kojemu i dalje uspjehe donose drugi. No, rasplet je predsjedničkih izbora već u izbornoj noći pokazao da su na njima, barem što se tiče Plenkovićevih suparnika unutar HDZ-a, 'suporaženi' aktualna predsjednica i aktualni premijer. Posebice jer se Andrej Plenković posljednjih tjedana, očito zbog sve većeg nesnalaženja Kolinde Grabar Kitarović, počeo nametati kao pravi 'sukandidat' svojoj političkoj izabranici. Sigurno mu sada nije lako gledati samog sebe otprije nekoliko dana kad je s tolikom samouvjerenošću najavljivao pobjedu HDZ-ove kandidatkinje. Pritom je bio uvjereniji i od Milana Bandića.

Nakon razočaravajućeg ishoda europskih izbora na kojima je HDZ predvođen Andrejem Plenkovićem osvojio isti broj mandata kao samonokautirani SDP te nakon SDP-ove još sredinom prošle godine malo očekivane pobjede na predsjedničkim izborima, unutarstranačka oporba u HDZ-u upravo u načinu na koji Andrej Plenković vodi stranku i Vladu vidi presudne razloge takvih izbornih rezultata. Otpočetka doživljavan drukčijim u odnosu na politički habitus HDZ-a, Plenković je 2016. osobno dao najveći doprinos HDZ-ovoj pobjedi na parlamentarnim izborima, ali je polako 'autorizirajući' cijelu stranku, Vladu, pa i samu politiku u Hrvatskoj, i u javnosti sve više doživljavan kao još jedan hrvatski političar posvećen isključivo samoodržavanju na vlasti, a sve manje kao europski orijentiran demokrat čija je diplomatičnost način ponašanja. Počeo je djelovati i kao političar kojega primarno zanima mišljenje prijatelja diljem Europe, a tek reaktivno stav sve nezadovoljnijih građana diljem Hrvatske.

Još jedna premijerova 'kontrahabitacija'

Stoga će Plenkovićeva 'kontrahabitacija' trenutačno biti najtvrđa unutar vlastite stranke. Stiša li oponente unutar HDZ-a i, što je najvažnije, pobijedi li ih na unutarstranačkim izborima, imat će prigodu na parlamentarnim izborima kao odlučujućima u zemlji obrazlagati sve svoje odluke i dokazivati svoje prednosti te tako ponoviti HDZ-ov uspjeh iz 2007. kada je nakon četiri godine vlasti dobio novo povjerenje birača. U suprotnom HDZ bi mogla povesti nova stranačka struja slična onoj Tomislava Karamarka te s veoma sličnim rezultatom na parlamentarnim izborima.

Istodobno 'kontrahabitacija' je neizbježna i kada je riječ o političkom djelovanju premijera i novoizabranog predsjednika jer je teško očekivati da će reanimirani i u biti politički rehabilitirani Zoran Milanović unatoč porukama o suradnji biti pasivni promatrač političkih zbivanja u zemlji. Jer – i njemu je znatno lakše biti sukreatorom pojedinih politika ima li u Vladi istomišljenika, a ne 'tvrdog' cimera. Pitanje je samo gdje će se u svemu tome (s)naći Kolinda Grabar Kitarović koja je samoj sebi bila najvećom protivnicom i koja je najavila ostanak u Hrvatskoj zasigurno misleći i na hrvatsku politiku.

Iako bi joj u ovom trenutku karijere, s obzirom na to da je relativno mlada političarka s naoko impresivnim popisom dužnosti u zemlji i inozemstvu, najviše odgovarao kakav međunarodni angažman, možda se i šefica države na odlasku umiješa u prilike unutar HDZ-a. I dok je sa Zoranom Milanovićem ostvarila političku kemiju makar sa suprotnih pozicija, s Andrejem Plenkovićem nije nikad. Hoće li i to biti još jedna premijerova 'kontrahabitacija', doznat će se veoma brzo, baš kao i odgovor na pitanje jesu li predsjedničine riječi o kolačima bile vizionarske.