KOMENTAR VIŠESLAVA RAOSA

Novi vjetrovi u Jeruzalemu: Tko sve sjedi u izraelskoj vladi i može li se taj čudnovati kljunaš otresti Netanjahuova nasljeđa?

Višeslav Raos
Višeslav Raos
Više o autoru

Bionic
Reading

Nakon mjeseci poslijeizbornoga natezanja u nedjelju je izglasana nova izraelska vlada, pod vodstvom premijera Naftalija Beneta. Naime nakon što su u ožujku ove godine održani parlamentarni izbori, četvrti u nizu nakon dvojih izbora 2019. i jednih 2020., ova se sredozemna i bliskoistočna država bila suočila s političkom pat-pozicijom, s gotovo podjednakim brojem mandata stranaka koje podupiru dugovječnoga premijera Netanjahua i onih koje žele njegov odlazak

Idućega mjeseca na dužnost će stupiti i novi izraelski predsjednik. Šef države bira se u parlamentu na sedam godina, bez mogućnost reizbora, te nema značajnih ovlasti. Pa ipak, ova funkcija posjeduje simboličnu ulogu, tako da treba istaknuti to da će novi predsjednik, nekadašnji vođa Laburističke stranke Isak Hercog, biti prvi političar s lijevoga centra na toj dužnosti od 2000. godine.

Vječni Netanjahu

Benjamin Bibi Netanjahu, vođa Likuda (od 2005.), glavne stranke desnoga centra, vodio je izraelske vlade od 1996. do 1999. te potom od 2009. sve do ove nedjelje. Posljednjih godina, pritisnut korupcijskim skandalima, grčevito se pokušavao održati na vlasti. Tijekom 2019. potvrđena mu je optužnica za primanje mita, prijevaru i zlouporabu povjerenja te je bio spriječen obnašati bilo koju ministarsku dužnost (po uzoru na vestminsterski sustav, izraelski premijeri istodobno su na čelu nekog od ministarstava u vladi), no nije morao otići s mjesta premijera. Njegovi kritičari smatrali su da odmah treba podnijeti ostavku zbog sudskih procesa u tijeku.

Prema Indeksu percepcije korupcije za 2020. godinu, Izrael se nalazio na 35. mjestu, uz bok Sloveniji, naspram Hrvatske koja je prema istoj metodologiji bila rangirana kao 63. od 180 zemalja uključenih u istraživanje. Sukladno tim podatcima, zanimljivo je primijetiti da je percepcija korupcije u Izraelu viša nego li, primjerice, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, no niža nego u nama susjednoj Italiji.

  • +14
Izraelski napad na Gazu Izvor: EPA / Autor: MOHAMMED SABER

Svibanjski sukobi i pregovori oko nove vlade

Teške pregovore oko buduće vlade preusmjerili su, zaustavili i zamalo poništili svibanjski sukobi Hamasa s izraelskom vojskom. Napetosti potaknute istodobnim odvijanjem proslave Dana Jeruzalema i svetkovina povodom Ramazanskoga bajrama, sukobi policije i muslimanskih vjernika na Hramskoj gori, kao i (naposljetku odgođena) odluka Vrhovnoga suda o deložaciji palestinskih stanara u četvrti Šeik Džara u Istočnome Jeruzalemu, erumpirale su u višednevnu raketnu paljbu Hamasa po ciljevima diljem izraelskih gradova, na što je IDF odgovorio gađanjem Hamasovih uporišta u Pojasu Gaze. Sve ovo došlo je Netanjahuu kao naručeno jer je u prvi plan stavilo liderstvo u nacionalnoj sigurnosti, a bacilo sumnju na mogućnost raznolike oporbe koja stoji nasuprot njemu da postigne dogovor. On je ipak postignut uz 60 glasova za, 59 protiv i jednog suzdržanog zastupnika, podrijetlom beduina iz Negeva, koji nije digao ruku za novu vladu, usprkos činjenici da njegova stranka, Ujedinjena arapska lista, čini novu premijerovu većinu.

  • +5
Na mjestu čelnika nove izraelske vlade izmjenjivat će se Benet i Lapid Izvor: EPA / Autor: ATEF SAFADI

Benet i Lapid, dva lica Izraela

Novi premijer Naftali Benet rođen je u Haifi, lučkom gradu i tradicionalnom laburističkom uporištu, no dio djetinjstva proveo je u Americi i Kanadi. Benet je bivši pripadnik specijalnih postrojbi te multimilijunaš koji je stekao bogatstvo u IT sektoru, poglavito u području sigurnosnoga softvera. Političku karijeru započet će kao Netanjahuov šef kabineta da bi 2018. osnovao vlastitu stranku. Njegova stranka Jamina (Desnica) obraća se kako sekularnim, tako i religijski usmjerenim desnim biračima, a posebice je popularna među naseljenicima u predgrađima Jeruzalema te diljem Zapadne obale. Od 2013. do 2020. obnašao je razne ministarske dužnosti u Netanjahuovim vladama, prvo kao član stranke religijske desnice Židovski dom, a potom kao predstavnik Nove desnice, stožerne, a danas i jedine komponente Jamine, formalno koalicije, a ne stranke, premda su je drugi partneri u međuvremenu napustili. Benet slijedi moderni ortodoksni judaizam koji spaja relativno strogo pridržavanje tradicije sa životom u suvremenom društvu, a prvi je premijer koji redovito u javnosti nosi jarmulku. Nakon 71-godišnjeg Netanjahua, Benet predstavlja i generacijsku promjenu jer kao 49-godišnjak spada u relativno mlađu generaciju izraelskih političara.

  • +9
Jair Lapid bivši je glumac, TV voditelj, MMA borac... Izvor: EPA / Autor: ATEF SAFADI

Jair Lapid, novi ministar vanjskih poslova koji će prema koalicijskome sporazumu o rotacijskom premijerstvu nakon dvije godine doći na čelo izraelske vlade, tiskovni je i televizijski novinar i voditelj, kao i autor niza knjiga različitih žanrova, a okušao se i u filmskoj glumi. Ovaj 57-godišnji rođeni Telavivac sin je čuvenoga novinara i kasnije ministra pravosuđa iz redova sekularne, liberalne stranke Šinui (Promjena), Jozefa Tommyja Lapida, podrijetlom iz Novoga Sada. Godine 2013. osniva Ješ atid (Ima budućnosti), centrističku liberalnu stranku koja se obraća sekularnim biračima i onima koji slijede neortodoksni judaizam, a poseban naglasak stavlja na borbu protiv korupcije, ulaganje u obrazovanje, jednakopravnost vjeroispovijedi pred zakonom te potrebu integracije ultraortodoksnih grupacija (Haredim) u izraelsko društvo, što posebice uključuje dokidanje njihovog izuzeća iz služenja vojnoga roka. Lapid slijedi reformirani judaizam, denominaciju koju karakterizira zajedničko sjedenje muškaraca i žena u sinagogi te mogućnost ženskoga rabinata.

Od 2013. do 2014. Lapid je kratko bio ministar financija, dakako u Netanjahuovoj vladi. Između 2019. i 2020. formirao je Plavo-bijelu koaliciju (Kahol lavan) sa Strankom izraelske izdržljivosti umirovljenoga generala Benjamina Bennyja Ganca. Koalicija će se ubrzo raspasti oko pitanja taktike i strategije rušenja Netanjahua u kontekstu pandemije, no Lapid i Ganc ponovno će se naći na istoj strani u ovoj vladi, u kojoj će general, koji je trebao kao rotirajući premijer naslijediti Netanjahua u prethodnoj vladi (2020.-2021.) da bi ona opstala, obnašati dužnost ministra obrane.

Čudnovati kljunaš od vlade

Osim Beneta i Lapida, koji sami po sebi predstavljaju dva lica izraelskoga društva, nova izraelska vlada čudnovati je kljunaš koji seže od lijevoga do desnoga kraka stranačkoga sustava, uključuje opcije koje podupiru rješenje izraelsko-palestinskoga sukoba s dvije zasebne države i one koji mu žestoko opiru i smatraju ga nerealnim ili štoviše opasnim. Povezuje ih želja za promjenom, proklamirani stav borbe protiv korupcije te ulaganja u jednakije, pravednije i solidarnije izraelsko društvo koje će bolje integrirati svoje manjine, bilo da se radi o arapskim Izraelcima, beduinima u Negevu ili o Haredimu. Uz to, nova vlada ima najviše žena u izraelskoj povijesti te planira ograničiti premijerski mandat na najviše osam godina (dva puna mandata) kako bi se spriječilo novo srastanje osobe s institucijom, kao što je to bio slučaj s Netanjahuom. Najljevija stranka u novoj vladi je zeleno-lijevi Merec, čije bismo ime mogli prevesti nazivom slovenskoga proizvođača skijaške opreme, njeni ministri pokrivaju zdravstvo, okoliš i regionalnu suradnju, a jedan od njih, Isavi Faridž, Arapin je. Laburistima su pripali resori prometa, javne sigurnosti i odnosa s dijasporom. Gancova Plavo-bijela koalicija uz njegovo mjesto ima još tri ministarske pozicije, znanosti i tehnologije, kulture i sporta te useljavanja. Potonju dužnost obnašat će Pnina Tamano-Šata kao prva etiopska Izraelka u vladi.

Uz Lapida, Ješ atid pokriva još šest ministarskih i dvije doministarske pozicije. Desno od njegove stranke nalazi se nacionalno liberalna Nova nada koja se odcijepila od Likuda. Njen vođa Gideon Sa'ar odbija mogućnost dvodržavnoga rješenja izraelsko-palestinskoga sukoba, već smatra da bi Palestinci na Zapadnoj obali u nekom svojstvu trebali doći (ponovno) pod jordansku jurisdikciju. Jamina također odbija palestinsku državu, poglavito iz sigurnosnih razloga. Za razliku od njih, Lapidov Ješ atid diferencira između velikih, gusto izgrađenih naseljeničkih blokova (Guš Ecion) u okolici Jeruzalema te gradova kao što su Ariel i Ma'ale Adumim, koje zasigurno ne bi napustio, te ostatka Zapadne obale koja za njega može biti predmet pregovora o zasebnoj palestinskoj državi. Tu je i troje ministara iz stranke sekularne desnice koja privlači birače podrijetlom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, Naš dom Izrael, čiji će vođa Avigdor Lieberman, poznat po prijašnjim planovima o razmjeni teritorija (i stanovništva) između Izraela i buduće palestinske države na Zapadnoj obali, biti novi ministar financija. Iz redova njegove stranke dolazi i Hamad Amar, ministar bez portfelja u istom ministarstvu koji pripada etnoreligijskoj zajednici Druza. Prvi nežidovski član vlade bio je Salih Tarif, također Druz, ministar u vladi Ariela Šarona 2001. godine.

Možda najveći iskorak prema novim stazama predstavlja sudjelovanje Ujedinjene arapske liste u izvršnoj vlasti. Premda je prvi muslimanski Arapin u vladi bio Navaf Masalha, koji je još 1992. postao zamjenik ministra zdravstva u vladi Jichaka Rabina, sadašnja situacija sasvim je nova jer se ne radi o pojedincima, već o sudjelovanju arapske stranke u izraelskoj vladi. Štoviše, za razliku od drugih stranaka izraelskih Arapa koje su redovito lijevog usmjerenja te godinama surađuju s izraelskom krajnjom ljevicom (komunistima), Ujedinjena arapska lista Mansura Abasa konzervativna je islamistički usmjerena stranka. Njegovim preuzimanjem mjesta zamjenika ministra za arapske poslove u kabinetu premijera dolazi do prekretnice jer mainstream izraelske stranačke scene time pruža politički legitimitet izraelskim Arapima, a Abas zauzvrat radi kompromis i pristaje sudjelovati u izraelskoj vladi, ishodeći u koalicijskim pregovorima širok i financijski težak paket socijalnih, pravnih i ekonomskih reformi čiji je cilj osnaživanje brojne arapske zajednice (petina stanovništva) u Izraelu te uklanjanje prepreka i diskriminatornih praksi.

Pouke

Izraelsko iskustvo podučava da izborni sustavi koji su previše razmjerni (cijeli Izrael jedna je izborna jedinica, uz prag od 3,25 posto i mogućnost predizbornih koalicija) vode u fragmentiran, međusobno posvađan parlament koji naposljetku izrodi vladu s čak osam stranaka. Poučno je i to da su izraelski političari smogli snage za kompromise i shvatili da je politika umijeće mogućeg te da je i ovakva vlada bolji ishod od još jednih izbora. Zanimljivo je i primijetiti to da se ideološki šarolika oporba može ujediniti ako naspram sebe ima dugogodišnjega lidera optuženoga za korupciju. U tom smislu iskoraci u etnoreligijskim odnosima, koji u Izraelu ne znače samo odnos Židova i Arapa, već i kompleksne odnose sekularnih Židova i brojnih nijansi židovskih denominacija, doista su mogući samo kada svaka strana zatomi poriv da bude u pravu i pokuša sjesti za zajednički stol. Nije svrha politike dokinuti društvene podjele, već njima smisleno upravljati na dobrobit društva. Ako nova izraelska vlada i ne učini išta epohalno, već će sâmim time postići mnogo.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.