Prije nekoliko dana pročitala sam tekst Mate Rimca u kojem je izjavio da želi ostati u Hrvatskoj unatoč tomu što poslovna klima i nije najpovoljnija. Čovjek je, na svoju nesreću, usput blebnuo da su ljudi koji rade kod njega plaćeni oko 10.000 kuna neto, što je iznad hrvatskog prosjeka, ali i da se nije baš usrećio s potporama za koje je aplicirao (valjda ga država ne ocjenjuje dovoljno inovativnim).

Rimca su, barem na Facebooku, zatim napali jer je, nećete vjerovati, jedna poslovna baza pokazala da čovjek plaća prosječnu plaću značajno manju od onoga što je rekao. I onda se povela cijela rasprava o tome plaća li on svoje radnike onoliko koliko kaže, ne plaća li i kako je to moguće ako su mu prihodi onoliki koliki jesu. Sve što je ovaj mladi poduzetnik napravio palo je u vodu jer, eto, kako je moguće da ima plaće kolike tvrdi da ima, a baza kaže da nema prihode koji to omogućuju?

S druge strane nam se javilo još nekoliko poznatih hrvatskih poduzetnika, na čelu s Hrvojem Prpićem, koji su prebjegli u inozemstvo, točnije u Veliku Britaniju, i ondje pootvarali firme, navodeći da je u Britaniji poslovanje znatno lakše i jednostavnije od onoga u Hrvatskoj. I to je pozdravila većina ljudi koji su pročitali spomenuti članak, kao što uglavnom podržavaju sve one koji spakiraju kofere i napuste Lijepu Našu (njihovu).

Mene u toj cijeloj priči zaista zanima – je li netko od pripadnika te zainteresirane javnosti pokušao otvoriti inovativnu tvrtku? Ili bilo kakvu tvrtku? Je li itko iz državnih tijela zaista pokušao pomoći Mati Rimcu da dodatno ojača svoj biznis, a ne da opere ruke tako što će mu udijeliti sto tisuća kuna s kojima jedna ozbiljna razvojna tvrtka može napraviti da ne kažem što? Je li ga itko pitao kako je startao?

I je li itko pitao bilo kojeg poduzetnika kako je startao? Jesu li imali za prvo računalo? Jesu li radili od kuće dok nisu stekli uvjete da uzmu prvi ured? Koliko su potencijalnih klijenata obilazili dok im netko konačno nije povjerovao i dao priliku? I kako je bilo iz mjeseca u mjesec skupljati za doprinose, poreze i sve ostalo što moraš platiti državi da bi uopće mogao raditi?

O(p)stati ili pobjeći?

Nažalost, u Hrvatskoj vlada potpuno pogrešna percepcija poduzetnika i to zahvaljujući nekolicini koja se zaista oparila na protuzakonit način, kao i propisima koji omogućuju da državi i zaposlenicima duguješ milijune, a istovremeno kupuješ dvorac, jahte i tko zna što.

Baš zbog takvih i zbog toga što javnost misli da su svi takvi stradavaju oni koji su sve postigli sami i to u uvjetima koje ne bismo mogli nazvati tržišnim te u političkoj i poslovnoj klimi koju bih radije nazvala nevremenom, nego klimom.

Osim toga, tu je i dobro nam poznati hrvatski jal. Sigurno je poduzetnik koji je stvorio nešto korumpiran i pokvaren kriminalac, jer zašto bi njemu bilo dobro ako je većini drugih loše. Pa ako je već većini loše, ajmo onda uništiti i tog posljednjeg Mohikanca koji pokušava promijeniti nešto i koji pokušava stvoriti radna mjesta na kojima će djeca onih kojima je sada loše možda raditi.

Rimac je rekao da je plaća tolika, ali to sigurno ne može biti tako i hajdemo mu naći nešto da ga ocrnimo. S jedne strane u javnosti nastaje pobuna jer poslodavci iskorištavaju svoje radnike i daju im male plaće, a onda kad se pojavi jedan koji kaže da je kod njega bolje, svi gledaju kako ga ukopati.

I što onda napraviti – o(p)stati ili pobjeći? To je pitanje poslovne i osobne politike svakoga od nas. Neki će otići u druge države jer više nemaju snage ratovati na dnevnoj bazi, a drugi će i dalje pokušavati promijeniti nešto.

Što god mislili o jednima i drugima, svi oni su nam važni jer ukazuju na to da nešto ovdje gadno ne štima.

Nisu svi isti

Matu Rimca vjerojatno neće biti briga što vi ili ja mislimo o njegovoj firmi, jednako kao i druge njegove kolege, ali stvarno je vrijeme da i javnost počne razmišljati o izjavama koje daje te da prestane kritizirati pojedince samo zato što su se odlučili izdići iz sivila i pokušavaju napraviti nešto.

Ukoliko ne želite biti poduzetnici, to je okej – nisu svi za to, ali nemojte sve poduzetnike trpati u isti koš jer zaista ima onih koji su svoj novac pošteno zaradili, koliko god to bilo teško.

Došlo je vrijeme da počnemo pričati o takvima te da nam takvi posluže kao primjer da se može, a ne da svakog takvog pojedinca odmah etiketiramo kao osobu s kojom nešto sigurno nije u redu.

Istovremeno, vrijeme je i da država počne prekapati po imovinskim karticama onih poduzetnika koji su se obogatili preko noći i posjeduju ogromnu privatnu imovinu, a istovremeno dobavljačima i državi duguju milijune. Takav način poslovanja zasigurno se može pripisati spretnom financijskom manevriranju, ali upravo je to manevriranje ono koje je potrebno spriječiti, pa makar zbog toga bilo potrebno mijenjati propise (obrti su odgovarali vlastitom imovinom, zar ne?).

Istina je voda duboka, a ova priča je definitivno višeslojna i moglo bi se o njoj pisati stranice i stranice teksta, no pokušajmo za početak raditi male korake i ne optuživati baš svakog poduzetnika zbog grijeha (i kaznenih djela) koje su počinili njihovi kolege.

Zato razmislite kakav je zaista vaš stav o poduzetnicima i jeste li i vi svojim nepromišljenim izjavama i komentarima na internetu dali skroman doprinos tome da ih se u cjelini percipira kao ljude koji su otišli na onu stranu zakona da bi postigli ono što su postigli. Ako jeste, možda je vrijeme da promijenite mišljenje. Ne mogu baš svi biti kriminalci, zar ne?