U Egiptu se ponovno masovno gine na ulicama, u Tunisu su obnovljeni opasni prosvjedi, ovih tjedana provrelo je na ulicama Brazila i Turske, dok u Bugarskoj punih šest tjedana tisuće nezadovoljnika traže neopozivu ostavku treće ovogodišnje vlade. Libija se uzaludno davi u neprevladanom kaosu, a u Iraku je ponovno procvjetao krvavi terorizam. Ovih dana više nitko ne govori o zanosnom arapskom proljeću, ovih tjedana složili su se i oni najmoćniji da građanski rat u Siriji ipak treba uglavnom prepustiti vlastitom neizvjesnom raspletu. Tako se na sve strane puši iz prevrelih lonaca, ne samo među Arapima, i ne samo u Africi, već i u Aziji i Latinskoj Americi, i ne samo među muslimanima, već i katolicima (Brazil) i među pravoslavcima (Bugarska). Tisuće se ponovno valjaju ulicama, čak i u zemljama koje su se mogle pohvaliti velikim gospodarskim napretkom (Brazil, Turska).

Bilo da se obnavlja stari ili rađa novi bunt, na političku scenu izlaze zastupnici novih ideja i pripadnici drugačijih generacija, dok se klasični oblici političke moći (bilo da je riječ o autokratskim režimima, ili uškopljenim građanskim demokracijama), sve više rastvaraju u potpunom rasulu. Negdje u obnovi brutalnog nasilja (Egipat, Sirija), negdje kao uzaludna partokratska nadmetanja (Tunis, Bugarska), dok oni najmoćniji – a poglavito Washington – sve teže gase sve brojnije požare, a sve bespomoćnije traže nove saveznike (Egipat, Bugarska, Tunis, Sirija, Libija). Par mjeseci relativnog mira, pa nova provala sukoba, u kojima se neki novi obračunavaju sa starima, koji su još koliko jučer – bili potpuno novi. Prijatelji se premeću u neprijatelje, a neprijatelji postaju novi miljenici.

U međuvremenu, u regiji…

Zbog toga se ovo uzavrelo ljeto više ne može izmjeriti samo nezapamćenim brojem prirodnih toplotnih udara, već i vrelinom novih opasnih zbivanja, na mnogim stranama i u raznim sredinama, osim ove Hrvatske, koja se već po ustaljenoj navadi bavi samo sama sa sobom, kao da i ovu zemlju ne može temeljito uzdrmati val neočekivanih globalnih promjena. Od onoga što se događa u svijetu, samo je rođenje engleskog princa pretvoreno u presudan događaj, dok su se na regionalnoj sceni brojile izmjene državničkih poljubaca, a jedva primijetilo da se i u Hrvatskoj sprema oko 500 vojnika za izravne međunarodne sukobe, a Hrvatska tek treba riješiti bezbrojne probleme – od INE i Pelješkog mosta, do granica u Boki Kotorskoj – koje bi joj doista omogućile da se punim zamahom baci u moderno osvajanje 'mekih' regionalnih tržišta. Ova država nije učinila baš ništa da ponovno iskorači u svoje tradicionalne geopolitičke krugove, bilo da je riječ o zemljama relativno uspješne Srednje Europe (Višegradska skupina – Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska), bilo da je o riječi o povratu ugleda kod prevažnih patrona (Njemačka i Austrija), ili još o Mediteranu, oko kojeg trenutno vrije na svim svojim obalama.

U svim tim dosadašnjim previranjima, Hrvatska je zabilježila ogromne gospodarske gubitke (nafta i plin u Siriji i Libiji), a dobila pohvale samo za svoje sjajne cure i dečke u Afganistanu i nagradni vojni angažman u Maliju, kako bi pomogla Francuskoj, koja će iskoristiti svaku omašku Angele Merkel, kako bi vratila bar dio izgubljenog europskog utjecaja. O Hillary Clinton se svojedobno pisalo kao da je i ona zatrudnjela s engleskim kraljevićem, a o Johnu Kerryju, novom američkom državnom sekretaru, jedva je napisano nekoliko usputnih članaka, bez obzira što se očajno trudi dokazati da Obama – kako kažu njegovi kritičari – može potvrditi novu američku moć, a ne samo redati jalovu izliku za izlikom, od Bliskog istoka, do trgovine s Kinom.

Lažna revolucija

Opjevani neoliberalizam izazvao je opće socijalne nerede, a iluzija da će cijeli 'istočni i arapski svijet' (pa makar i u razblaženom muslimanskom obliku) konačno prihvatiti sveukupne zapadne vrijednosti, pretvorila se u farsu, koja se kao skok iz beznađa u ništavilo već obilno dokazala i u bezbrojnim balkanskim tranzicijama. I nove su se elite, baš kao i stare, pretvorile u partokratske nomenklature, koje ne jamče neku novu slobodu, pravo i dostojanstvo, već u nekom drugom obliku samo obnavljaju plemenske, ideološke, regionalne i povijesne podjele i sukobe, koje su autokrati svojedobno pomeli čeličnom metlom, a Zapad pokušao zamijeniti ispraznim konzumerizmom u brutalnom iscrtavanju novih geostrateških podjela. Iluzije o novom društvu u pravilu završavaju kao prastare laži, a snovi o bezgraničnoj slobodi i gospodarskim uzletima, uporno se pretvaraju u svakodnevnu moru pukog preživljavanja. I na Balkanu, i u zemljama nove 'globalne tranzicije'.

U Egiptu je bilo moguće skoro sve, osim osporiti vojsku, u Libiji se mogla uništiti cijela jedna država, ali ne i izbrisati stare plemenske i regionalne podjele, u Tunisu su vjerovali u društveni dogovor, ali ostali robovi vjerske isključivosti, u Bugarskoj su neprestano izmišljali nove stranke, ali su sve one, čim bi se domogle vlasti sklapale nečasne saveze s prljavim novcem. U Turskoj su ostvarili gospodarski uzlet i veliku međunarodnu težinu, ali su ostali u kandžama svojevrsne sultanske samovolje, u Brazilu su preskočili desetljeća, ali zaboravili nezadovoljnu osamljenu gomilu. U Siriji su htjeli obračunati s diktatorom, ali su postali novo sklonište al Kaide, u Afganistanu su ipak počeli pregovarati s talibanima, ali čim ode i posljednji Amerikanac, isparit će i ta zapadna priča o oslobođenim Afganistankama, koje su postale poduzetnice na promidžbenim letcima iscrpljenog NATO pakta.

Pa ipak, kao da se na sve strane događa nešto bitno novo, baš kao što je to ovih dana u 'Wall Street Journalu', opisao filozof, koji je svojedobno – negdje u devedesetim godinama – bio lažno optuživan kao prorok kraja svekolike povijesti. Francis Fukuyama ipak nikada nije rekao da je kapitalistički neoliberalizam najsavršeniji oblik ljudskog društva, koji će na svom vrhuncu, stvoriti raj na zemlji, dok se i on danas uvrstio u one filozofe, koji dokazuju da su moderna društva po zapadnim uzorima zaustavila, a ne dovršila povijest. Otuda i njegova teorija da i gospodarski uspješne zajednice (uključivo SAD) uništavaju vlastitu budućnost, budući da su zapale u nerazrješiv sukob s novim generacijama, koje – od Tunisa do Bugarske - zapravo sanjaju o 'kraju klasične vlasti'. Uglavnom je riječ o novoj srednjoj klasi mlade obrazovane generacije, a ne osiromašenim, bijednim i pogaženim milijunima. Fukuyama je shvatio da nije riječ o 'revoluciji mobitela', već onih koji se znaju služiti mobitelom, a posjeduju nadmoćne intelektualne i moralne rezerve, koje im u većini suvremenih društava baš ničemu ne služe, kada je riječ o politici, poslu, utjecaju i dostojanstvu.

Oni ne žele ostati na rubu, oni ne pristaju na stranačke nomenklature, za njih nacionalni i vjerski stereotipi nemaju presudno značenje, oni ustaju protiv svake zloporabe vlasti i svemoći pojedinaca. Više nema režima - piše Fukuyama u Wall Street Journalu' - koji može ostati nedodirljiv, samo zbog toga što održava redovne izbore, a njegovi prvaci ponekad i ne stoje loše u ispitivanjima javnog mijenja. Za veliki broj te nove srednje klase, više nije najvažnija samo gospodarska sigurnost njihovih vlastitih obitelji, već prije svega prostor za vlastiti izbor i vlastito dokazivanje. Oni sami ne mogu srušiti vlast, ali gdje god su se pojavili na ulici, izazvali su vrenje, koje se pretvorilo u prave društvene pobune. I zbog toga se čini da Fukuyama vjeruje u to da će se ovi izolirani pokreti ipak pretvoriti u globalni preokret, kada i u Kini na ulicama progovore milijuni pripadnika istih rubnih generacija.