Godine 2003. Donald Sasoon, u britanskom časopisu Prospect vodio je intervju s dr. Karlom Marxom:

DS: Doktore Marx, na Zapadu, radnici su iskoristili slobode kako bi popravili svoju sudbinu, a ne kako bi ih ukinuli. Priznajte: radnička vam je klasa priuštila razočaranje.

KM: Istina je da je država, koja je bila glavni opresor radnika postala, postala glavni izvor lojalnosti. Srednja klasa, posebno intelektualci, pokazala se kao mnogo internacionalnija od proletarijata. Ali, jesam li toliko pogriješio? Kada profiti stižu, svi se valjaju u moralu i etici. Kada profiti padaju, filantropije se lišavamo kao stare ljubavnice. Onda naša dobra buržoazija otkriva da ne možete oporezivati i trošiti, da nezaposleni postaju rentijeri, da medicina previše košta, da su samohrane majke rastrošne. Savjest buržoazije žicom je priključena na uspone i padove burzovnih indeksa.

Marxova predviđanja iz 2003. opet su pogrešna. Upravo kriza, a ne materijalno i financijsko obilje dovodi do moraliziranja. Ali sudeći po izjavama nekih domaćih intelektualaca, današnji je marksistički moralizam još zagonetniji – on korača čudnim stranputicama.

‘Nije narod glup. U Venezueli se ljudi udružuju u kooperative koje odlučuju kako će se trošiti novac. To je prava snaga južnoameričkog modela,’ komentirao je neki dan na javnoj televiziji uz svesrdnu pomoć voditeljice izbornu pobjedu Huga Chaveza naš perspektivni filozof S.H. ‘A kada novca nestane, ili ako ste zapali u dugove, jednostavno ih ukinite! Što će se dogoditi ako ukinete dugove? Neće se dogoditi ništa!’ bez znaka cinizma i ironije, ponosno je nastavio naš filozof. A što bi se dogodilo da je izabrao ‘pravog’ diktatora (koji nije čak ni fingirao izbore), ili onog lukavog – zvanog neoliberalizam, koji zagovara vraćanje dugova? E, onda bismo morali zaključiti: ‘Narod nije glup. Osim kada jest!’

Marxov obrat u grobu i hrvatskoj publicistici

Bi li Karl Marx danas bio ovakav marksist? Kladio bih se da ne bi. Evo jednog primjera. Marx je u hrvatskom znanstvenom časopisu Ekonomija UDK 330.852 (financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH?) godine 2008. posthumno objavio izvorni znanstveni rad u kojem kapitalizam grandiozno opisuje na sljedeći način: ‘Buržoazija je sa svih dotad poštovanja dostojnih djelatnosti na koje se gledalo s pobožnim strahom skinula privid svetosti. Ona je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika, čovjeka znanosti pretvorila u plaćene najamne radnike. Buržoazija je s obiteljskog odnosa strgnula njegov dirljivo sentimentalni pokrov i svela ga na čisto novčani odnos. Tek je ona dokazala što je djelatnost čovjeka u stanju učiniti. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije no što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto jest oskrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima. Buržoazija je silno je uvećala gradsko stanovništvo i tako znatan dio stanovništva otela idiotizmu seoskog života. Barbarske i polubarbarske zemlje učinila je ovisnim o civiliziranim zemljama, seljačke narode o buržoaskim, Istok o Zapadu.’

E, reći će suvremeni marksist, ali on je toj apoteozi dodao i razornu kritiku. Pa dobro: kako glasi ta razorna kritika? Marx kaže kako se društveni odnosi u svijesti reflektiraju kao u cameri obscuri, posve izvrnuto od onih stvarnih - dakle naopačke. Cjelokupna ideološka ‘nadgradnja’, a to znači: svi oblici prava, umjetnosti, kulture općenito, filozofije, morala i dr. samo je izvrnuta slika stvarnih društvenih odnosa. U toj refleksiji tamne komore, posebno u ‘vladajućim mislima vladajuće klase’ ljudi su jednaki i slobodni, premda su u stvarnosti nejednaki i porobljeni.

Nije baš sasvim jasno zašto se ‘izvrtanje’ refleksije događa isključivo u svijesti povlaštene klase, a ne i u svijesti one izrabljene. Zašto povlašteni vide krivo, a potlačeni – pravo? Kada su potlačene klase imale krivo, recimo u doba fašizma, onda su marksisti tu ‘znanost ideologije’ proširili i na cijele narode (zaboravi na klase!). A u doba komunizma i kasnije priča o tamnoj komori poslužila je ideolozima, filozofima, aparatčicima i diktatorima da kratkovidnima, zlima ili ‘manje pametnima’ pruži ‘stvarnu’, a ne izvrnutu sliku: frojdijancima da kažu kako su štapovi i lonci ‘zapravo’ spolovila, a ostalima, lakanovcima, bodrijarovcima, fukoistima, žižekovcima, ransijerovcima, i sličnoj filozofskoj i totalitarnoj bratiji, da dijalektički ukažu, poslužimo li se Orwellovim lijepim opisom toga ‘mišljenja’, kako je sloboda = ropstvo, istina = laž, lijepo = ružno, a smrt = život. Domaći su filozofi dobro svladali tu metodu Orwellovskog novogovora. ‘Demokracija je tiranija! Neki misle da se dugovi trebaju vraćati, ali dugovi su tu zato da se ne vraćaju! Diktatura i populizam dobri su ako narod spontano odlučuje kako podijeliti tuđi novac!’ Jedno je vrijeme, u razdoblju ‘tranzicije’, Orwellova knjiga koju su komunisti vječno zabranjivali, 1984., bila dio lektire. U to je vrijeme postojala nada da se slične ‘devijacije’ neće ponoviti. Danas, možda pod utjecajem televizijskog Big Brothera, taj se totalitarni novogovor slobodno širi i otkriva, ovaj put kao dio ‘velike istine’, kao dio vrhunskog obrazovanja u metodi ‘kritičkoga mišljenja’, u čijoj bi vještini trebalo ‘besplatno’ podučavati mlađe generacije.

Ali možda je Marx bio u pravu, samo je danas vladajuća klasa, klasa izrabljivača – neka druga klasa?

Novo marksističko tumačenje klasa

Spomenute dijalektičke refleksije u opskurnoj komori toliko su zabavne i jednostavne, da ne mogu odoljeti i sam se okušati u toj ‘kritičkoj’ metodi orvelovskog saltacionizma. Naš bi suvremeni marksist u nekom drugom znanstvenom članku za časopis Ekonomija mogao napisati kako je javno-televizijska emisija ‘Poduzetnik – naš prijatelj’ ideološka jer ne odgovara onome što znamo o domaćem javnome mnijenju (nije u skladu s onime što ‘narod’ hoće i misli). A pravi bi Marx u skladu sa svojom doktrinom o ideologijama, takav anti-poduzetnički stav ‘naroda’ naveo upravo kao primjer naglavačke postavljenih ‘stvarnih društvenih odnosa’.

I što bi onda Marx morao zaključiti o današnjim klasama? Koja je to danas u Hrvatskoj ‘povlaštena’ klasa? Čije su to misli danas ‘vladajuće misli’? Tko tu koga izrabljuje? Tko daje, a tko uzima? Od čega živi televizija, od čega žive naši filozofi ‘kritični-mislitelji’, (da ne nabrajam sve druge koji žive na državnoj sisi) doli od poreza i dohotka koji država eventualno uspijeva ubrati od onih koji su nešto uspjeli privrijediti? Čije je ponašanje tu rentijersko? Čija je svijest ovdje izvrnuta i prikazana kroz cameru obscuru? Ili, da se izrazim današnjim marksistima poznatom terminologijom: tko tu onda predstavlja opći interes i javno dobro, a tko se rukama-i-nogama zalaže za ono vlastito? I koja bi klasa onda trebala protestirati?

To su prava pitanja za današnje marksiste! A one primjedbe o ne-vraćanju dugova (koje je stvorila klasa izrabljivača, naime onih koji žive od tuđeg dohotka), u usporedbi s pravim pitanjima, one teze o ljepoti samoupravljanja s vlastitim dugovima, samo su smiješne izjave koje paradiraju pod zastavom salonsko-televizijskog marksizma.
Domaći će marksisti jednoga dana možda morati ponoviti slavnu rečenicu Yogija Berre poznatog igrača bejzbola: ‘Napravili smo neke krive pogreške!’