Nakon nezabilježenog Hamasova napada i ususret u humanitarnom smislu krajnje neizvjesnom i opasnom kopnenom ulasku izraelskih oružanih snaga u Pojas Gaze, puno se raspravlja o međunarodnim političkim, geopolitičkim i sigurnosnim razlozima, uzrocima i implikacijama svega što se odvilo u posljednjih tjedan dana. No za razumijevanje dubljeg konteksta nije naodmet pogledati i neke druge aspekte koji daju okvir za djelovanje političkih (i vojnih) aktera
Palestinski izbori provode se od sklapanja Sporazuma iz Osla (prvi sporazum 1993., drugi 1995.). Jedine izbore u Mandatnoj Palestini pod britanskom upravom, 1923., Arapi su mahom bojkotirali, smatrajući da bi trebali imati više zastupnika (10 od 12, naspram 11 imenovanih po službenoj dužnosti) te su naposljetku poništeni. A 1972. i 1976. izraelska vojna uprava na Zapadnoj obali provela je lokalne izbore prema jordanskim propisima te su mjesta gradonačelnika osvojili kandidati Fataha.
vezane vijesti
Hamas je došao na vlast pobjedom na izborima 2006. godine. Bili su to prvi parlamentarni izbori nakon deset godina i, na tragu prethodnog međustranačkog dogovora, prethodni većinski blokovski sustav zamijenjen je kombiniranim – uz pola zastupnika biranih većinskim blokovskim sustavom, druga polovica bira se razmjerno, s nacionalne liste. Većinski blokovski sustav znači da svaki birač u nekoj izbornoj jedinici može glasovati za maksimalno onoliko kandidata koliko se bira iz te jedinice, a pobjeđuju kandidati redom osvojenih glasova. Tako se, primjerice, biraju zastupnici srpske nacionalne manjine u Saboru, a radi se o vrsti izbornog sustava koji izrazito 'nadpredstavlja' izbornog pobjednika. Hamas je tako s 41 posto glasova u većinskom dijelu osvojio 68 posto mandata, a drugoplasiranom Fatahu je s 36 posto glasova pripalo 26 posto mandata.
40 posto stanovnika Gaze mlađe od 14
Nakon tih izbora, na kojima je Hamas odnio većinu glasova i u dobrom dijelu Zapadne obale, krenule su tenzije izazvane s jedne strane Hamasovom odlukom da uvede vlastite sigurnosne postrojbe, a s druge strane odbijanjem Fatahovih ljudi na terenu da slušaju naredbe Hamasove vlade. Uz to, Zapad je uveo sankcije zbog Hamasova neodricanja od oružane borbe i nepriznavanja Izraela. Iduće godine sukob dviju glavnih palestinskih stranaka kulminira vatrenim obračunima i tjeranjem Fataha iz Gaze te de facto podjelom Palestinske samouprave na istočni i zapadni dio, čije si izvršne vlasti (Hamas u Pojasu Gaze te predsjednik Mahmud Abas iz Fataha na Zapadnoj obali) međusobno osporavaju legitimitet. Kako predsjednički, tako i parlamentarni izbori više puta su odgađani, a kao najčešće opravdanje uzimala se sigurnosna situacija. Međutim bjelodano je to da Abas izbjegava nove predsjedničke izbore jer bi na njima izgubio, a Hamas se ukotvio u Gazi i ne namjerava dopuštati da se njegova vlast u tom području dovodi u pitanje.
Hamas je po preuzimanju vlasti i tjeranju Fataha uvelike islamizirao javni i politički život, a čak i emisije za malu djecu, poput popularnog velikog plišanog miša Farfura (kopija Mickeyja Mousea) na kanalu Al Aqsa TV, služe propagandi, pa je tako u jednoj epizodi Farfur umro kao šehid u borbi s izraelskom vojskom. Hamas je pokušao nametnuti i šerijatska pravila odijevanja u Pojasu Gaze – premda nije zakonski propisano, nošenje vela promiče volonterska grupa za pritisak koja ponekad ide po kućama i traži da se žene pokrivaju.
Četrdeset posto stanovnika Pojasa Gaze ima ispod 14 godina. Samo 15 posto žena je zaposleno, gotovo 20 posto svih mladenki su maloljetnice, a prema službenim podacima palestinskog zavoda za statistiku, u proteklih 12 mjeseci (podatci iz 2020.), 70 posto žena iskusilo je neki oblik obiteljskog nasilja. Također valja spomenuti da je vojno krilo Hamasa (stvorenog 1988. na temelju ranijih skupina Muslimanskog bratstva, izvorno iz Egipta), Al Kasamove brigade, nazvano prema Izudinu al Kasamu, vođi džihadističke skupine Crna ruka koja je 1920-ih godina djelovala u Mandatnoj Palestini.
Libanon - konsocijacija
Libanon je konfesionalna konsocijacijska demokracija, što znači da izborni sustav, sastav vlade i popunjavanje središnjih političkih položaja prate precizan konfesionalni ključ. Šijiti čine nešto manje od trećine stanovništva, a glavne stranke za koje glasuju su Hezbolah i Amal. Hezbolah je stvoren 1985. po uzoru na šijitsku vladavinu islamskih pravnika u Iranu. Vojno krilo Hezbolaha, Džihadističko vijeće, ima, prema navodima glavnog tajnika stranke, Hasana Nasrale, 100 tisuća boraca te je time podjednako veliko (a svakako bolje uvježbano i opremljeno) od službene libanonske vojske.
Na zadnjim parlamentarnim izborima, održanima u svibnju prošle godine, koalicija predvođena Hezbolahom osvojila je 41 od 128 mandata, s time da je sâm Hezbolah osvojio 13 mandata, čime je treća po veličini stranka, iza Slobodnog domoljubnog pokreta, koji zagovara građanski nacionalizam (za njega najviše glasuju maroniti, katolici sirijskog obreda), i Libanonskih snaga, konzervativne demokršćanske stranke. Budući da poslije izbora nije došlo do dogovora o sastavljanju nove vlade (široke konsocijacijske koalicije), stara vlada pod premijerom Nadžibom Mikatijem (nestranački poslovni čovjek, sunit) i dalje je u tehničkom mandatu, a predsjedničko mjesto je upražnjeno jer parlament nije izabrao novoga nakon što je istekao mandat Michelu Aounu (maronit iz Slobodnog domoljubnog pokreta). Dvojica od ukupno pet šijitskih ministara u aktualnoj vladi su iz redova Hezbolaha.
Kritični partneri u Izraelu
Benjamin Netanyahu je najdugovječniji izraelski premijer (1996.-1999., 2009.-2021., 2022.-) i čovjek koji već godinama bježi od sudskih procesa (vrlo vjerojatno i zatvora), u kojima se njemu i suradnicima na teret stavlja teška korupcija pri javnim nabavama. Premda osobno ne odveć religiozan, Netanyahu je tijekom godina svoju stranku Likud, široko postavljenu konzervativnu opciju desnog centra, održavao na vlasti populističkom retorikom i raspirivanjem podjela u izraelskom društvu, kao i spremnošću da za ostanak na vlasti ključne resore u vladi prepusti osobama s ekstremističkim stavovima iako su prijetnja liberalnoj demokraciji u Izraelu.
Netanyahu je u aktualnu vladu, osim već standardnih koalicijskih partnera – stranaka Shas (okuplja haredim, ultraortodoksne, vjernike sefardskog i mizraškog podrijetla) i Ujedinjeni judaizam Tore (okuplja haredim vjernike aškenaskog podrijetla) – uveo još dva partnera, stranke Otzma Yehudit (Židovska snaga) i Tkuma (Stranka religijskog cionizma). Židovska snaga je ultranacionalistička stranka nastala na tradiciji kahanizma, krajnje desne ideologije židovskog supremacizma koja se zalaže za halahičku državu, tj. dominaciju vjerskih propisa nad građanskim zakonima. Njen vođa, Itamar Ben-Gvir, ministar je nacionalne sigurnosti. Poznat je po tome što odbija ikakve kompromise s Palestincima te daje punu podršku naseljenicima na Zapadnoj obali i deložacijama Palestinaca. Iz redova Tkume je pak ministar financija Bezalel Smotrich, čovjek poznat po pokušaju terorističkog napada nakon jednostranog povlačenja Izraela iz Gaze 2005., kao i organizaciji povorke raznih domaćih životinja kako bi prosvjedovao protiv održavanja Povorke ponosa u Jeruzalemu. Smotrich je znan po negiranju palestinskog identiteta, a redovito izražava netrpeljivost ne samo prema muslimanima, već i prema kršćanima te svim židovima koji prema njemu nisu dovoljno pravovjerni.
Benny Ganz, kao jedan od vođa centrističke oporbe, ušao je u vladu nacionalnog jedinstva, no ostaje vidjeti hoće li aktualni rat u Gazi značiti konačni pad Netanyahua i njegovog koketiranja s krajnjom desnicom, ili su ljudi poput Ben-Gvira i Smotricha nakon Hamasovih pokolja u južnim kibucima upravo došli na svoje te će dugoročno iskoristiti ove događaje da učvrste svoje pozicije.
*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.
