Ukratko, skoro od samog početka govora o javnoj televiziji bojao sam se da bi ta ideja mogla neslavno propasti, jer mi se koncept javne televizije učinio previše apstraktnim, teško primjenjivim. I doista – upravljačke su strukture HRT-a i HTV-a umjesto demokratizacije doživjele paralizu, a često su ih blokirali baš predstavnici 'javnosti' zagovorajući stranačke interese, vlastitu veličinu ili buduću političku karijeru (don Ivan Grubišić u potonjem je smislu tek najpoznatiji primjer). Politika je ozbiljan, odgovoran i važan posao, a HTV je, uvelike zbog koncepcije javne televizije, postao otužno vježbalište za one koji trenutno nemaju pravu političku karijeru. Što se dogodilo s televizijskim programom u tom razdoblju? Postupno i nedvojbeno propadanje. Informiranje je valjda jedna od glavnih zadaća HTV-a, a donedavno je ta kuća bila i bez vanjskopolitičkog i bez unutarnjopolitičkog magazina, a sve su informativne emisije i dalje nagrizali loše prikriveni politički obračuni, bujanje crne kronike, toplih ljudskih priča i ostalih banalnosti. Da nije bilo Hrvatskog radija i ja bih se pridružio onima koji su izgubili svaku nadu za HRT.

Jedan od vrhunaca uništavanja HTV-a bilo je i prekidanje filmova reklamama, jer su filmovi bez reklama jedna od najuočljivijih i najvažnijih razlika između nekomercijalnih i komercijalnih televizija, pa su skriveni moćnici dopustili 'javnoj televiziji' da uništava filmove, kako bi oni što lakše mogli nju uništiti.

Srećom, u 2012. godini dogodio se obrat. Privremena (v. d.) ekipa – Domagoj Novokmet, Dean Šoša, Mirjana Rakić, Sanja Mikleušević Pavić – naglo je vratila javno korisne sadržaje na HTV, a do tada veoma slabo artikuliranu ideju trećeg televizijskog programa pretvorila je u nešto konkretno, premda malko kaotično; uglavnom itekako podnošljivo, a na trenutke upravo dragocjeno. No, Banski dvori i Pantovčak ovu privremenu ekipu nisu zavoljeli pa je, očito na temelju političkih nagodbi, nastupio novi šef HRT-a Goran Radman, veteran kulturne politike još iz doba socijalizma, ali i pripadnik elite tranzicijskih menadžera. Radman je, boreći se za funkciju na Prisavlju obećao zaustaviti ludilo prekidanja filmova reklamama, a nedavno je odlučio da je tome odzvonilo već od početka 2013. godine. Premda je pobijedio Novokmeta u bitci za HTV (ako je prave bitke uopće i bilo) Radman je de facto obećao da neće vraćati sat unatrag i valja ga držati za riječ.

Neki su pomislili da to sve skupa znači da je napokon proradila javna televizija, no zapravo se dogodilo nešto sasvim suprotno. Ideja javne televizije potpuno je propala i baš to je omogućilo pozitivne pomake. Odlučivanje na javnoj televiziji bilo je potpuno blokirano pat-pozicijama klanova i stranaka, kao i serijom ostavki, pa su privremeni šefovi HTV-a, premda s kratkim vremenskim rokom, najednom bili slobodni ozbiljno shvatiti svoj posao. Tek kada j je propala javna televizija HTV je ponovno počeo služiti javnosti, a neuspješni pohod 'novokmetovaca' prema potpunoj vlasti pritom, čini se, nije urodio nekim težim negativnim posljedicama.

Dakako, Radman tu ima još posla i s nestrpljenjem čekam da oformi svoj tim – četvrti program još nije artikuliran, tehnologija još uvijek zaostaje za evropskim standardima, dramski program tek treba krenuti punom parom, praćenje kulture daleko je od idealnog, i tako dalje. No, zadnjih nekoliko mjeseci obećavajući su početak, jezgra buduće kvalitete. No, sada svi napokon znamo da se HTV-om može upravljati u interesu države i u interesu javnosti. A ako su istinite i opravdane procjene i kritike da je nabrojena privremena uprava nastupila kao klan, isključiv i radikalan prema starim strukturama moći, toplo se nadam da će se takav klan pojaviti u još nekim hrvatskim javnim i državnim poduzećima, institucijama i ustanovama, pa makar ga ubrzo potisnuo neki provjereni SDP-ov kadar.

Dakako, optimisti su obično osuđeni na razočaranja, no u novije vrijeme koncept javne televizije nije dopuštao alternativu, a doživio je debakl. Stoga koncept državne televizije, u kojem država nije puko igralište partijskih i stranačkih kadrova (te nedodirljivih bankara i poduzetnika), trenutno nema ozbiljne alternative. Ne samo da državna televizija teško može biti gora od javne, stvar je u tome da se već sada vidi može biti puno, puno bolja.