U Hrvatskoj vrijeme nerijetko stoji. Barem se tako čini. Zvuči gotovo nestvarno da je početkom 20. stoljeća vladajuću koaliciju u zemlji činila skupina stranaka i izvanstranačkih zastupnika koju su predvodili Hrvatska stranka prava i Srpska samostalna stranka, a među njima je bilo i naprednjaka, odnosno tadašnje inačice liberala. Stoljeće i nešto kasnije vladajuću koaliciju u Hrvatskoj predvode Hrvatska demokratska zajednica i Samostalna demokratska srpska stranka kojoj natpolovičnu većinu u Hrvatskom saboru osigurava aktualna verzija liberala od Hrvatske socijalno-liberalne stranke preko Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata do Narodne stranke – Reformista. Promatrača bi ovakav transmilenijski politički raspored upućivao na iznimnu stabilnost domaće politike, države i društva. No, prošlost i sadašnjost jako su dinamične.

Hrvatska je u međuvremenu doživjela niz državnopravnih transformacija, od rascjepkanosti unutar Austro-Ugarske monarhije preko dramatičnih iskustava u prvoj Jugoslaviji kao unitarnoj monarhiji te drugoj Jugoslaviji kao socijalističkoj federaciji do državne samostalnosti i članstva u Europskoj uniji. Zemlja je kao i ostatak Europe iskusila Prvi i Drugi svjetski rat, ali u prvoj polovici 1990.-ih i Domovinski rat vođen za državnu samostalnost i teritorijalnu cjelovitost.

Dodaju li se tomu i krupne promjene društvenog uređenja i prilika tijekom proteklih stotinu godina, uistinu je teško pojmiti da je u zemlji na vlasti i početkom 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća koalicija stranaka koje nisu samo nominalno slične. U prvom je slučaju riječ o Hrvatsko-srpskoj koaliciji utemeljenoj 1905. u duhu Riječke i Zadarske rezolucije koja će s promjenjivim uspjehom dominirati hrvatskom politikom do završetka Prvoga svjetskog rata. U drugom je slučaju riječ o novoj formalnoj koaliciji Hrvatske demokratske zajednice i Samostalne demokratske srpske stranke kao rezultanti ovogodišnjih paralamentarnih izbora.

HDZ i SDSS kroz povijest: Zbližio ih Sanader, udaljio Karamarko

HDZ i SDSS već su 2008. formalizirali svoje zajedničko obnašanje vlasti nakon HDZ-ove pobjede na parlamentarnim izborima 2007. Naime, tadašnjem je novom-starom premijeru i predsjedniku stranke Ivi Sanaderu uz osvojenih 66 zastupničkih mandata te podršku HSS-a, HSLS-a i HSU-a za održavanje većine u Hrvatskom saboru nedostajala i podrška Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Među njima i tri ključna SDSS-ova zastupnika te je stranka Milorada Pupovca prvi put dobila mjesto potpredsjednika Vlade, i to za regionalni razvitak, obnovu i povratak koje je preuzeo Slobodan Uzelac. SDSS je ostao vjeran HDZ-ov partner i kada je nakon Sanaderove demisije Vladu i stranku preuzela Jadranka Kosor. Njih su oboje i praktično promicali međustranačku i međunacionalnu suradnju te pomirenje. Kasniji dolazak na vlast SDP-ove Kukuriku koalicije te preuzimanje HDZ-a od strane Tomislava Karamarka i njegovih istomišljenika, udaljilo je SDSS od neposrednog sudjelovanja u Vladi.

Nakon probnog razdoblja tijekom prvoga premijerskog mandata Andreja Plenkovića, SDSS od HDZ-ova parlamentarnog partnera postaje i partnerom u Vladi. Novi je SDSS-ov potpredsjednik Vlade Boris Milošević kojemu su povjereni društveni poslovi i ljudska prava (točnije rečeno prava čovjeka). U odnosu na 2008., SDSS je sada i mandatno najjači HDZ-ov partner nastavljajući ulogu pivot igrača koji u parlamentu sa svoja tri zastupnika odlučuje o vladinoj većini sastavljenoj od minimalno potrebnih 76 ruku. Tako je nova koalicija HDZ-a i SDSS-a postala pravom Hrvatsko-srpskom koalicijom 2.0 koja samo dva tjedna nakon dobivanja povjerenja ima svoje kolovoško vatreno krštenje.

Olujna faza hrvatsko-srpskog pomirenja

Ono je, naravno, vezano uz predstojeću proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja 5. kolovoza, ali i prvi put uz zajednički dolazak na komemoriranje žrtava ratnog zločina u Gruborima. Točno četvrt stoljeća nakon uspješno izvedene vojno-redarstvene operacije Oluje kojom je Domovinski rat završen hrvatskom pobjedom kasnije zaokruženom mirnom reintegracijom Hrvatskog podunavlja, ponovno se otvara mogućnost sadržajnog završetka sukoba iz prve polovice 1990-ih, a to je pomirenje. Ono je u teoriji i praksi konflikata završna te u mnogo čemu presudna faza s ciljem da temeljno proturječje ne bi nanovo eskaliralo prema krizi, polarizaciji i nasilju.

Dakle, prema svemu onom u što je utonulo područje bivše Jugoslavije nakon što se u drugoj polovici 1980.-ih počeo politički i vojno realizirati projekt srpskog ekspanzionizma osmišljen u vladajućim krugovima Srbije, njezine politike i društva. Iako je taj projekt personalno simbolizirao Slobodan Milošević, 2006. preminuo kao optuženik za ratne zločine, njegov se razmjer nikad ne bi mjerio u desetinama tisuća ubijenih te stotinama tisuća prognanih i izbjeglih od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine do Kosova, da nije imao tako masovnu podršku. Na žalost, i u dijelu srpskog stanovništva koje je 1991. povelo nasilnu pobunu protiv demokratske hrvatske vlasti te svojih sugrađana hrvatske nacionalnosti.

I prema svom ustavnopravnom poretku, i prema međunarodnom pravu Hrvatska je imala pravo osloboditi svoj okupirani teritorij, a nakon toga u savezništvu s Bosnom i Hercegovinom i uz potporu međunarodne zajednice anulirati daljnju agresiju Miloševićevih epigona. Zbog toga je oslobađanje Knina kao središta pobune 5. kolovoza 1995. spoj stvarnog i simboličnog završetka rata. S obzirom da je rat iz ne samo hrvatske perspektive bio oslobodilački i pravedan, pobjedu u njemu ne može zasjeniti nijedan zločin počinjen i potaknut zbog mržnje, osvete, pljačke i socijalne patologije. I to onih koji su na najgori mogući način zlorabili tadašnje okolnosti, a hrvatska ih vlast propustila sankcionirati kao u slučaju šestero ubijenih srpskih civila u selu Gruborima u kolovozu 1995. što je i hrvatsko pravosuđe ocijenilo 'grozomornim ratnim zločinom', ali i dalje bez osuđenih za njega.

Točno se zna što su ratni zločini. Njih pravna država mora sankcionirati kao najteža kršenja međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava, a njezina ih politika sustavno sprječavati. Zbog toga su i političko vodstvo Srbije te njegove ekspoziture u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini iz 1990-ih završili na optuženičkim klupama na Haškom tribunalu. Zbog toga je hrvatska pobjeda u ratu neupitna, kao što je i neupitna obveza zaštite najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske među kojima se od 1990. nalaze sloboda, poštivanje prava čovjeka, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo i – vladavina prava.

Civilizacijska koalicija

Te vrednote podrazumijevaju odluku da SDSS-ov potpredsjednik Vlade Boris Milošević čiji je otac dao doprinos pobjedi u Domovinskom ratu i čija je baka brutalno ubijena kao žrtva ratnog zločina, nazoči obilježavanju 25 godina od vojno-redarstvene operacije Oluje. Te vrednote podrazumijevaju i da HDZ-ov potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, nositelj najviših državnih odličja za sudjelovanje u Domovinskom ratu ovog kolovoza nazoči komemoriranju u Gruborima. Iako je riječ o službenoj politici za koju je i dalje teško procijeniti kakav će utjecaj imati unutar društva, posrijedi je jedan od najboljih poteza hrvatskih vlasti uopće u cilju pomirenja nakon rata. Upravo zbog onih koji ga povlače.

Naravno da je tomu presudan doprinos dao novi legitimitet koji je nakon izbora dobio HDZ i osobno Andrej Plenković čija politička karijera nakon aktualne hrvatske dionice ima europsku perspektivu, ali je i dalje riječ o potezu koji bi mogao trasirati put u iznimno važnom segmentu hrvatske politike i društva. Taj je put nepotrebno i neznalački prekinut nakon prve HDZ-ove i SDSS-ove formalne koalicije, ali život počesto pruži drugu priliku. Uspiju li ovu priliku realizirati Andrej Plenković, Tomo Medved, Boris Milošević i suradnici, mogli bi Hrvatskoj donijeti puno više od geste i simbola. Ima li neka hrvatsko-srpska koalicija smisla onda je to ona – civilizacijska.