Nakon iznenađujuće dobrog rezultata na prošlotjednim izborima, novi-stari premijer Andrej Plenković našao se u situaciji u kojoj mu je za formiranje stabilne većine potreban znatno manji broj partnera te su oni ujedno ideološki manje raznovrsni. Vlade koje pokušavaju zapasati preširok ideološki ili javnopolitički dijapazon obično nisu dugoga daha.

Ustvari, dio partnera je isti, samo što se njihove uloge i težina mijenjaju. Dok je HNS sada tek maleni kamenčić do saborske većine, SDSS i ostali članovi saborskog kluba nacionalnih manjina prometnuli su se u ključnoga partnera. Pa ipak, nije ni to ništa toliko novog, ta bili su dio parlamentarne većine, ali i sâme izvršne vlasti, još u Sanaderovo doba.

Koalicijski i funkcionalni kriteriji

U svojem izbornom programu HDZ je bio najavio smanjivanje broja ministarstava, prezentirajući to kao racionalizaciju (a implicitno i kao možebitnu uštedu). Međutim, novi-stari ministar financija ispravno i iskreno nedavno u medijima kaže kako se cilja postići veća funkcionalnost izvršne vlasti, dok se neke velike uštede ne očekuju. Predsjednik glavne stranke (a sada gotovo i jedine) stranke u Vladi, Andrej Plenković, izlanuo se i kada je na novinarska pitanja o budućem broju ministarstava, odnosno članova kabineta Vlade, priznao kako će, eto, sada biti u prilici smanjiti broj sudionika sastanaka za duguljastim stolom na zapadnoj strani Markova trga, jer je njegova stranka osvojila više mandata, a shodno tome, potrebno im je manje koalicijskih partnera.

Radi se o jednoj gruboj i bjelodanoj istini, a to je da su se u prošlosti mjesta u Vladi stvarala kako bi se namirili koalicijski partneri, a razdvajanja pojedinih resora slijedila su stranačku, a ne organizacijsko-funkcionalnu logiku. Dakako, moguće je oblikovati sastav Vlade na način da se istodobno slijede oba načela – mjesta ministara (i/ili potpredsjednika Vlade) bez portfelja kreiraju se kako bi se zadovoljili partneri koji tvore većinu, dok se istodobno smanjuje ukupni broj ministarstava. Čini se da nova-stara vlada ide upravo u tom smjeru.

Za vrijeme polupredsjedničkog sustava devedesetih godina, vlade su bile poprilično velike, dok se prelaskom na parlamentarni sustav broj ministara ipak donekle smanjio. Pa ipak, i od 2000. do danas možemo vidjeti kako je broj ministara varirao sukladno broju i apetitima stranaka koje su činile, u pravilu, koalicijske vlade.

Najmanja vlada je bila, ne bez razloga, upravo prva Sanaderova vlada, koja je, baš poput ove nove Plenkovićeve vlade u nastajanju, bila gotovo pa jednostranačka vlada, a nakon razlaza Sanadera i Vesne Škare-Ožbolt, i de facto je bila jednostranačka. Po svemu sudeći, u ovoj vladi će, osim HDZ-ovih ministara, biti još jedino i potpredsjednik iz redova SDSS-a, tako da je paralelizam između ukupno manje vlade i gotovo jednostranačke vlade prilično jasan.

Kako to izgleda drugdje?

Nema jasnog predloška koliko bi ministara trebalo biti u nekoj vladi da bi ona bila funkcionalna i, shodno tome, uspješna. Također, nema jasnog obrasca koja bi ministarstva neka država trebala samostalno urediti, a koje je resore moguće grupirati unutar iste institucije izvršne vlasti. U svakom pojedinačnom slučaju radi se o plodu institucionalne kulture pojedine zemlje, odnosno političkoga sustava. Ono što je pritom važno jest da se jednom utvrđena struktura ministarstava po mogućnosti mijenja rijetko, budući da institucionalna stabilnost doprinosi lakšem poslovanju poduzetnika, poslovima građana s državom, ali i koordinaciji između državnih tijela. No, u praksi to nije uvijek tako, te i u novim, a ponekad i u starim demokracijama (no znatno rjeđe), broj i sadržaj ministarstava varira od vlade do vlade, ovisno o njenom stranačkom sastavu i naglascima koje se određenom strukturom Vlade želi staviti.

Španjolska je, baš poput Hrvatske, sredozemna zemlja koja je značajan igrač na europskom, pa i globalnom turističkom tržištu. No, u španjolskoj vladi ne postoji zasebno ministarstvo turizma, već je ono uklopljeno u jedno, zajedničko ministarstvo industrije, trgovine i turizma. Treba li Hrvatskoj zasebno ministarstvo za ovu u našem gospodarstvu izrazito (pre)naglašenu granu, tema je možda za neki drugi tekst, no sasvim je jasno da posebno ministarstvo ne jamči nužno veću uspješnost u toj branši, niti je njegov izostanak nužno ikakav nedostatak.

Prema posljednjim informacijama u trenutku pisanja ovoga teksta, čini se da će Tomo Medved i dalje biti ministar hrvatskih branitelja, no da neće istodobno preuzeti i MORH te time stvoriti jedno, zajedničko ministarstvo. Simbolički značaj samostalnog ministarstva očito je u ovoj specifičnoj populaciji i biračkome tijelu prevladao nad raspravama o uporabnoj vrijednosti spajanja ili razdvajanja pojedinih resora. Posebna ministarstva za ratne veterane nisu previše uobičajena u europskim zemljama. Sjedinjene Države pak imaju ministarstvo za veteranske poslove, baš kao i Kanada. Nasuprot tome, zemlja u kojoj vojska i vojni rok igraju nemjerljivu društvenu, edukacijsku i ekonomsku ulogu, Izrael, nema posebno ministarstvo za svoje ratne veterane.

Nema jamstva

Načelno treba pozdraviti odluku o smanjenju broja ministarstava, ako se time doista želi sustav učiniti prohodnijim i učinkovitijim. Uz to, dakako, manji kabinet je i operativniji u donošenju odluka. Međutim, veličina kabineta sama po sebi nije jamstvo kvalitetnog ishoda. Postsovjetske vlade su u pravilu podosta velike, kao i vlade zemalja koje za državnu poglavaricu imaju britansku kraljicu. Zemlje koje imaju homogenije stanovništvo te one koje općenito imaju manje stanovnika, u pravilu će imati nešto manje ministara u vladi.

No, može li nam veličina vlade reći nešto o njenoj kvaliteti? Pa i ne baš. Primjerice, veličina vlade nije baš nikakav prediktor razine globalne konkurentnosti neke zemlje. Da, Švicarska ima sedmeročlanu izvršnu vlast te spada među najkonkurentnija svjetska gospodarstva. Postoje specifični povijesni razlozi razvoja švicarskog federalizma koji su izrodili praksu tako male vlade, no to nije nužno uzrok švicarske konkurentnosti na globalnoj sceni. Jednako tako, Rusija ima niske bodove na indeksu percepcije korupcije, što znači da njeni građani više percipiraju korupciju, a istodobno ima izrazito velik broj ministara u vladi. Međutim, da sada Putin naloži premijeru Mišustinu da smanji broj ministara u svojoj vladi, bi li to doista bio ikakav signal prema suzbijanju korupcije?

Prema tome, treba pozdraviti činjenicu da će nova vlada biti 'vitkija' od prethodnih, no njene buduće uspjehe ili neuspjehe treba tumačiti na temelju vodstva i ljudstva u Vladi, a ne na temelju broja i naziva ministarstava.