KOMENTAR BOJANA STILINA

Dobro, je li sad napokon gotovo s osamdesetima?

Bojan Stilin
Bojan Stilin
Više o autoru

Bionic
Reading

Završio je i taj 'Crno-bijeli svijet', i sada napokon možemo izaći iz fejsbučkih rovova i uzaludnih diskusija oko toga je li ključ 13 bio defaultni alat za priručno servisiranje Yuga 45. Umjesto toga, pitamo se – jesu li uspomene generacije koja dominira medijsko-društvenim miljeom i prodaje sjećanja na svoju romantičnu mladost lagano na izdisaju?

Pročitali ste naslov i podnaslov, i pitate se – što nas ovi sad zbunjuju s pljucanjem po 80-ima, pa isti je autor nedavno pisaoin memoriamVladi Divljanu, a TV kritičarka na istom ovom portalu hvalila taj 'Crno-bijeli svijet'. Srećom, uravnilovka je do tih famoznih osamdesetih već otišla u fade out, pa je dozvoljeno reći da su neke stvari u tom, kao i u svakom drugom vremenu, bile dobre, a neke loše. Zato ću uvijek tvrditi da su Idoli imali revolucionaran glazbeni opus za vrijeme i podneblje u kojemu je nastajao, dok je nostalgično trženje i natezanje oko nasljeđa na liniji Divljan - Krstić - Šaper s vremenom bacilo tamnu sjenu na njega.

Nekako tako je i sa serijom 'Crno-bijeli svijet' – ni apriori dobra niti krajnje užasna, već na vagi s pozitivne strane stoje korektno odrađene tehničke kategorije (kostimi, šminke, frizure) i povremeni bljeskovi glumaca (osobito onih starije generacije), dok s kritičke strane ravnotežu drže kilava dramaturgija i neuvjerljiva izvedba mlađih glumaca koji bi trebali biti nositelji priče. Bajke su raspredane o faktografskoj točnosti ili netočnosti koja ne bi trebala biti ključna odrednica dramske serije da na njoj nisu toliko inzistirali sami autori, smještajući je u strogo definirani vremenski period. Da se nisu toliko hvalisali konzultiranjem arhivskih ustanova i kleli u to da je baš tak bilo, vjerojatno bi im puno manje suvremenika prebrojavalo nepostojeće ploče Termita, perilicu suđa zaboravljenu u kadru i izmišljeni željeznički kolodvor u Strugi.


No mene cijelo vrijeme muči nešto drugo. Kako to da se u tim 'ludim' 80-ima nisu snimale nostalgijom natopljene serije o tome kako je prije dvadeset godina radnim akcijama dominirala super seksualna revolucija, a kako je šezdesetosmašima bilo ludilo biti realan i tražiti nemoguće? Jedini pravi primjer jugoslavenskog serijskog kopanja po boljoj, i to ne toliko davnoj prošlosti jest famozna 'Grlom u jagode', omaž 60-ima snimljen 1975. koji dobar dio svoje uvjerljivosti temelji upravo na činjenici da je njezin autor Srđan Karanović stvarni suvremenik svog fiktivnog Baneta Bumbara, tj. sve je njegove epizode i aktivno proživio. No sjetite se što smo zapravo gledali u osamdesetima: i 'Smogovci', i 'Sivi dom', pa čak i 'Bolji život' tada su bile aktualne, realistične, donekle i subverzivne serije, jer su kroz platformu zabave za široke narodne mase uspjele provući puno više socijalne kritike nego ludog, zbunjenog i normalnog populizma.

Umjesto toga, imamo već tko zna koji val prepričavanja mitova iz Zvečke i Kavkaza, ovoga puta kroz filter ekipe koja tad još nije bila dovoljno izrasla da visi ispred navedenih toponima. Njima su tadašnji junaci Masarykove ulice otvorili izdašna javna sredstva i silni medijski prostor da nam još jednom utuve u glavu kako nikad nije bilo bolje nego tad, jer su i najgore stvari iz tog vremena, poput nestašica mlijeka, par-nepar vožnje ili služenja JNA u tisuću kilometara udaljenim vukojebinama zapravo podloga za demonstraciju njihove fakinske snalažljivosti. Štoviše, fakini koji stoje iza 'Crno-bijelog svijeta' podvalili su još jedno kukavičje jaje koje sugerira nastavak, ili makar spin-off serije. U jednoj od posljednjih epizoda pojavljuje se lik Jagodinog prvog supruga (tumači ga Zoran Cvijanović) koji je od šezdesetosmaškog easy ridera postao konzervativni londonski bogatun, uvjeren da će se za deset godina Jugoslavija raspasti u krvi.

Ne znam za vas, ali ja zbilja više ne želim gledati serije kako o osamdesetima tako ni o devedesetima. Ne identificiram se s junačenjima urbanih novinarskih buntovnika koji u tenisicama žele smotati zaštitare iz pasivnih krajeva i upasti u Saloon, a već sad znam da se ne želim identificirati ni s onim što nam slijedi, bio to Satan Panonski u rovu, Kurt Cobain u Ljubljani ili Đole u Termama Čatež. Ali, na koncu, nismo bitni mi, sredovječni prdonje, bitni su klinci koji se u 'Crno-bijelom svijetu', umjesto s nemuštim hipsteriziranim pankerčićima, puno prije mogu identificirati s usiljeno instagramiziranom kolor korekcijom. Hoće li ikada itko u nas snimiti seriju za njih – po mogućnosti, neku koja se zbilja događa danas?