Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Ukradeni pogled u američko diplomatsko ogledalo

Mnogi opravdano tvrde da Wikileaks nije otkrio ništa što oni najbolje obaviješteni i prije nisu znali, iako je i ova krađa američkog diplomatskog ogledala dodatno osporila klasične mitove o diplomatskoj iskrenosti, međunarodnoj pouzdanosti i apsolutnoj nepovredivosti najmoćnijih, dok su se i najsloženije elektronske mreže dokazale ranjivima poput goluba pismonoša. Novi mediji ne nude novu sigurnost, a nove elite ipak nisu izmislile neku novu diplomaciju

Američki veleposlanik u RH James Foley ima pravo kada u obrambenoj kolumni u Jutarnjem listu tvrdi da su američke veleposlaničke bilješke koje je provalio Wikileaks samo 'sirova građa', a ne i 'finalni vanjskopolitički proizvod'. Veleposlanici pišu izvješća, ali ne stvaraju vanjsku politiku. Pa tako i u SAD, a osobito u Hrvatskoj, gdje je još samo Tuđman iskreno uvažavao barem neke veleposlanike, dok se u ovom MVP-u pretežito oslanjaju na prosudbe i papire svojih vlastitih timova i članova kabineta, pa tako (ponekad) i u službenim razgovorima rabe i odavno otpisane činjenice. Ona prava i konačna hrvatska vanjska politika ne određuje se ni u Ministarstvu vanjskih poslova, već se vrlo mukotrpno rađa u vrlo složenom nadmetanju domaćih i inozemnih političkih i gospodarskih interesa, u čemu neka ministarstva vode vlastitu vanjsku politiku, a neka ne ispunjavaju ni osnovne međunarodne obveze.

I u ovom zapletenom slučaju, hrvatska politička elita sigurno nije ona jedina u kojoj su se američke pozivnice brojile kao novovjeka odlikovanja, a neće ostati ni onom jedinom iznimkom, koja će i poslije ovog ukradenog pogleda u američko veleposlaničko ogledalo sačuvati sve svoje lažne pozlate. Neke od tih taština tek će doći na pravu provjeru, čim se objave i sve 'hrvatske bilješke', pogotovo one iz presudnih vremena, od Oluje, do Sanaderovog bijega. I u ovom slučaju kao da se obistinila ona ironična opaska legendarnog Johna Kennedyja: 'Samo je jedna stvar gora od toga da ste američki neprijatelj, a to je da ste američki prijatelj.' Amerikanci pomažu onima koji i njima žele pomoći, a ismijavaju sluge, koji se uzaludno nadaju da će zauvijek ostati nedodirljivima u hladu američkog kišobrana dok se s puno razloga može očekivati da će i neke presudne hrvatske odluke za koje se i prije znalo da nose američki pokroviteljski potpis, ovih dana dobiti i izvornu genetsku potvrdu svog prekomorskog očinstva.

No bili kakvi bili, Amerikanci su odigrali presudnu ulogu u međunarodnom odrastanju Hrvatske, često i protiv onih koje su javno tapšali po leđima, a nerijetko uz pomoć onih koje i nije bilo pametno previše javno spominjati. Zbog toga se i Mesić i Jurčić uzaludno ljute, dok se čekaju nove hrvatske kolateralne žrtve, bez obzira na to što neke od ovih novootkrivenih priča (a osobito one o turskim, njemačkim ili talijanskim čelnicima), izgledaju kao da su bez ikakvih pravih provjera prepisane iz žute štampe. I Amerikanci su skloni krivim procjenama iz nužde ili ideoloških predrasuda (zbog pogrešnog izbora štićenika, gube rat u Afganistanu, a već su iz istog razloga izgubili i Gruziju i veliki dio Ukrajine), ali se u pravilu rijetko varaju, bez obzira na to što su, kao i sve velesile, uvijek spremni i na svaku prevaru u obrani vlastitih geostrateških interesa.

Reuters
Djelić svjetskih moćnika iz transkripata
Veleposlanici se mijenjaju, a Vlade prolaze, ali ostaju nedodirljivi globalni interesi, među kojima je i Hrvatskoj 'strateško partnerstvo s Washingtonom', ostalo nezamjenjivo uporište. Sada se zavirilo iza zavjese, ali je i to neočekivano zavirivanje samo potvrdilo koliko je stare prašine ostalo i na novim američkim ormarima. Obama je pokušao obgrliti svijet, a Hillary Clinton je ipak potvrdila koliko je neraskidiv nezakoniti brak između diplomacije i špijunaže. I ona je zagovarala nove odnose sa svjetskom zajednicom, a tajno naredila da se snimaju očne šarenice i razotkriju bankovni računi najvažnijih međunarodnih diplomatskih uglednika u Staklenoj palači na Istočnoj rijeci, pa se tako skoro iza svakog zagrljaja ponešto skriva u onome tajnome džepu, kako bi se, poput džokera, izvuklo u presudnom trenutku.

Washington je (trenutačno) javno postiđen, ali ovo nemilosrdno razvlačenje klasičnog diplomatskog zanata ipak neće donijeti neke bitne promjene u općim odnosima, a pogotovo nagovijestiti 'smrt klasične diplomacije'. Kada je već zakazala zaštita, ono što je i prije bilo tajno, sada će postati još nedostupnije, a neki će se bitni razgovori još opreznije skrivati od očiju znatiželjne javnosti. Kako se sada čini, ipak su propali snovi o 'virtualnim veleposlanstvima', u kojima bi već u neposrednoj budućnosti, umjesto živih ljudi sjedila odlično umrežena računala, a najvjerojatnije će se povećati i broj izravnih susreta i razgovora, u kojima će svi biti mnogo oprezniji, ali i mnogo odlučniji u zaštiti zajedničkih obveza.

Većinu zabavlja popis Gadafijevih oboružanih ljubavnica, ali će mnogi znalci u prvom redu potražiti one 'priče u priči' koje ipak čine presudni sadržaj u obavještajnim i diplomatskim igrama. Tako tek trebati dokazati jesu li oni kineski izvori koji su američkim diplomatima 'otkrili' da se Sjeverna Koreja nekim svojim postupcima i Pekingu popela na vrh glave, govorili punu istinu ili pak glumili zabrinutost, kako u odnosima s Amerikom ne bi ugrozili svoje izvorne gospodarske i geostrateške interese. Washington je sada u duši sretan što će i Sjevernu Koreju preplašiti ove provaljene kineske dvojbe, ali će Peking morati usporiti promjenu politike, da ne bi ispalo da je već popustio Amerikancima, u danima obnovljene korejske krize, pa tako i svaka diplomatska afera ima i svoje lice, i svoje naličje, u čemu je ponekad teško razlučiti što je netko ukrao iz dobro zaključanih ladica, a što netko vrlo mudro podmetnuo kao novu kost za glodanje svekolikoj znatiželjnoj javnosti.

Tako se u mnogim od ovih američkih bilješki ipak radi samo o puštanju 'probnih balona', 'zamračivanju odgovornosti' i 'kupovanju potpore', pa će trebati proći dosta vremena da bi se doista saznalo što je u njima bilo dalekovidna istina, a što dobro smišljena podvala. Mnogi opravdano tvrde da Wikileaks nije otkrio ništa što oni najbolje obaviješteni i prije nisu znali, ali je i ovaj ukradeni pogled u američko diplomatsko ogledalo ipak dodatno osporio klasične mitove o diplomatskoj iskrenosti, međunarodnoj pouzdanosti i apsolutnoj nepovredivosti najmoćnijih, dok su se i najsloženije elektronske mreže dokazale ranjivima poput goluba pismonoša. Novi mediji ne nude novu sigurnost, a nove elite ipak nisu izmislile neku novu diplomaciju.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još