Komentatori KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Što bi danas rekao Franjo Tuđman

Povodom najave Stjepana Mesića da će se kandidirati za zagrebačkog gradonačelnika, kolumnist tportala analizira političku potrošenost i izgubljenost drugog hrvatskog predsjednika, dovodeći ga u uzročno-posljedičnu vezu s njegovim prethodnikom

Što mislite, kakvi su izgledi ove kao snijeg u srpnju iznenađujuće najave Stipe Mesića da se vraća u politiku? Ovisi o kutu gledanja, njemu sigurno izgleda da je napola već uspio, i na prvi pogled je u pravu. Pokazao je da je još uvijek sposoban pojesti za doručak protivnike kapaciteta jednog Andrije Hebranga. Nakon što je ovaj izjavio da će se odseliti u slučaju da Mesić zbilja postane gradonačelnik Zagreba, bivši šef države odgovorio je da mu je to motiv više da se kandidira. Ako uspijem samo u tome da se riješimo Hebranga, moj povratak u politiku ima smisla – rekao je.

To je onaj stari Mesić. Jezičava svađalica s kojom nije pametno ulaziti u duele, jer brzo misli, duhovit je, nema skrupula ni da uvrijedi, ukratko nitko, ni blagoglagoljivi Sanader, nije se u polemikama s njim mogao nadati ničemu dobrom. Sve svoje protivnike uredno je bacio na strunjaču i još su morali biti sretni ako im ne bi trijumfalno stavio nogu na prsa, kao na onoj poznatoj šaljivoj fotografiji svom tadašnjem prijatelju Ivanu Zvonimiru Čičku. I njega je, usput rečeno, poslije lakoćom sredio.

Ali da vidimo kako stvari stoje kada baciš pogled malo dalje. Tu se sve mijenja. Tu vidiš da te dobro očuvane sposobnosti - da jezičinom išamara svakoga tko mu se suprotstavi - ne mogu promijeniti činjenicu da je Mesićevo vrijeme prošlo. Ne, ne radi se toliko o njegovim godinama, ne sprema se čovjek orati, a mentalno je, vidimo, iznad razine Hebranga, pogotovo Šeksa (koji ga sada iz moždane babine grede gađa smiješnim optužbama da je po njegovoj i Sanaderovoj naredbi izrekao onu čuvenu rečenicu 'identificirati, locirati, uhititi, transferirati').











Što bi Mesić danas radio u politici?


Ne radi se ni o tome da su poslije Mesića došli neki bolji i sposobniji, naprotiv najava ovog vitalnog starčića da će se ponovno angažirati izazvala je toliku uznemirenost da odmah vidiš da u hrvatskoj političkoj bari i dalje caruje ista čamotinja. Radi se naprosto o tome da je nestao razlog njegovog političkog djelovanja. Čak i kada bi uspio postati gradonačelnik ili se s grupom svojih 'trećaša' ubaciti u Sabor, što bi ondje, recite, radio? Tukao se za niže cijene dječjih vrtića?! Hrabrio stanare zgrade s onečišćenom vodom da ih on nikada neće napustiti?! Skupljao po saborskim zapećcima potpise za neku zastupničku inicijativu koja, ako bude sreće, možda čak uspije?!

Ne vjerujem da bi na taj način željeli okruniti političku karijeru ni političari kapaciteta, ne znam, Luke Bebića ili Ivana Jarnjaka, a, bez brige, Mesić sebe stavlja daleko iznad takvih. Iznad zbilja i jest, jer nećete baš na svakom koraku sresti čovjeka koji je bio predsjednik dviju država, mada je, po mojoj procjeni, dostigao vrhunac u osporavanju i pokušaju obaranja trećeg. Mislim, naravno, na njegovo ratovanje s Tuđmanom od 1994. do 1999. godine te kasnije s pučističkom opozicijom od 2000. do 2003. Da se razumijemo, Mesić nije ušao u to iz pukih ideala, nego svjestan da to i njemu osobno može donijeti korist.

Manje je, recimo, poznato da je donio odluku o umirovljenju 12 generala ne obavijestivši o tome ne samo tadašnjeg ministra obrane Jozu Radoša, nego čak ni premijera Račana (preciznije, rekao mu je da će kazniti generale, ali ne i kada i kako). Očito, bio je svjestan da će mu to donijeti neusporedivu političku slavu, a nju nije htio dijeliti ni s kim. Ali lako ćemo za to. Pravi problem pojavio se kada je Mesić ostao bez prepoznatljivog protivnika, kada Tuđmana više nije bilo, a i HDZ ga se napola odrekao započevši pod Sanaderom neproglašenu 'detuđmanizaciju'. Ali to je praktički istodobno bila i demesićizacija, jer za Mesića jednostavno više nije bilo posla. Znao je to i sam, pa je provocirao novi sukob s HDZ-om, iako nikome nije bilo jasno, ni njemu, što s tim ratom hoće.

Kada je, recimo, počeo onu promašenu akciju pomaganja pobjeglom Gotovini pred Haagom, izjavio je da će time zadati završni udarac desnici na čelu s HDZ-om. Kakav politički paceraj! Sve da je i uspio smekšati Haški sud i pridobiti Gotovinu u svoj tabor, da je dakle ostvario što je naumio, kakva vražja korist od toga? Pa to bi samo malo odgodilo suočavanje s činjenicom da se jedino na borbi s Tuđmanom i tuđmanizmom ne može opstati i da više nije potreban na političkoj sceni. Jednostavno, kada ode tuđmanizam, ni detuđmanizatori više nemaju svrhe.

Tako je i bilo. Trsio se, doduše, Mesić korisnim vanjskopolitičkim inicijativama među nesvrstanima, kojima su se Banski dvori rugali kao nekrstima, i još korisnijim ekonomskim inicijativama, kojima su se rugali još više. Ali nije pomoglo. Nakon fijaska s Gotovinom počeo se sušiti kao suha grana, danas ga se odriču i oni koji su bili sretni ako bi ih primio i u svoju sjenu, a i sam je kumovao svom strmoglavljivanju u prosječnost, čak i u tako vulgarnom smislu da se okućio onom sumnjivo skupom podsljemenskom viletinom. Tako gledano, njegovi planovi da se još ogrebe za tu neprimjerno nisku funkciju upravnika Zagreba točno su u skladu s tom njegovom potrošenošću i izgubljenošću.

Boga mu poljubim...

Što je najparadoksalnije, tom glavnom detuđmanizatoru dogodilo se ono što bi se sigurno dogodilo i njegovom glavnom protivniku da se sada digne ispod kose mirogojske ploče. Jasno je, naime, što bi danas rekao Franjo Tuđman. Najprije bi se, naravno, trebalo pobrinuti da čovjek smjesta opet ne umre kada čuje da ga je na mjestu šefa države zamijenio Stipe Mesić. Zatim bi mirogojski rekonvalescent sigurno strogo pitao tko je, boga mu poljubim, dozvolio da se to dogodi. Tako su odlučili birači, gospodine prvi predsjedniče, objasnili bi mu, što bi on slabo razumio, i tu bi trebalo dosta dodatnih objašnjenja.

Teško bi mu ušlo u glavu i da ga je na mjestu šefa HDZ-a zamijenio ne Ivić Pašalić, njegov politički sin jedinac, nego onaj fićfirić koji mu je uvijek išao na živce, Ivo Sanader, koji je odmah počeo skidati njegove slike i otišao na božićno čestitanje Srbima. Srce bi mu koliko-toliko došlo na mjesto tek kada bi mu rekli da je Sanader zbrisan iz HDZ-a jer je grabio iz državne blagajne više nego što se u njegovo vrijeme smatralo pristojnim. Bio bi zadovoljan i finalem političke karijere Stipe Mesića i čak bi navijao da mu se dopusti da postane zagrebački gradonačelnik. Tu je on uvijek postavljao sive činovnike, nikada nekoga od imena, dakle taman po njegovoj sadašnjoj mjeri.

Jedino što bi Tuđmana razdražilo bio bi Mesićev odnos prema njemu. Sunce mu njegovo, prosiktao bi, pa taj je dobro funkcionirao samo kada je bio protiv mene.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još