Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Američka opomena i hrvatske glave u pijesku

Jadranka Kosor se sada žali da nema opću podršku za temeljite promjene, a sama nikada nije imala petlje na pravim stranačkim (izbor za šeficu stranke) i nacionalnim izborima (izbor za premijerku) zatražiti onu izvornu demokratsku potporu, već uporno čini sve da istovremeno odgodi i promjene i izbore. Grčki premijer je već dobio prevažne lokalne izbore, a irski najavio prijevremenu nacionalnu provjeru za svoj program obnove, pa je Hrvatska još jednom ostala u europskom demokratskom zapećku

Američki se veleposlanici (poglavito kada se radi o lekcijama koje SAD želi udijeliti Balkanu, kao i srodnim azijskim i afričkim zemljama) u pravilu nisu obazirali na tankoćutni diplomatski protokol, ali se američki veleposlanik u Hrvatskoj James Foley dosad vrlo obzirno suzdržavao od nekih osobito zvučnih javnih opomena. On nije čovjek koji bi izravno kritizirao predsjednika Republike ili vladajuću stranku, kao što su to u Hrvatskoj svojedobno činili njegovi prethodnici Peter Galbraith ili William Montgomery, ali se ovih dana ipak konačno odlučio na jednom gospodarsko-političkom forumu otvoreno i bespoštedno obračunati se s nekim mitovima hrvatske gospodarske politike.

Pixsell
James Foley
Hrvatska se bavi samo ulaskom u Europsku uniju, a nije ništa učinila da se popravi teška ekonomska situacija, hrvatska kriza nije uvezena, već je posljedica pogrešnog gospodarskog modela, neke drastične reforme (manje birokracije, ukidanje nepotrebnih poreza, teritorijalna reorganizacija, preoblikovanje mirovinskog i radnog sustava) ovog trenutka je teško provesti, ali su se i prije mogle bitno olakšati mnoge nepremostive prepreke ulaganju inozemnog kapitala (osobito one na lokalnom nivou), pa je tako i jedan američki ulagač, koji je htio uložiti stotine milijuna dolara u turizam, odustao nakon što punih pet godina nije dobio odgovore na neka najvažnija pitanja. Tako to vidi američki veleposlanik koji će učiniti sve da pomogne, ali više neće šutjeti o propustima onih koji nikoga ne žele slušati.

Oni ne žele ono što moraju i odlažu sve što se može, a tom se američkom rušenju hrvatskih službenih mitova neočekivano pridružio još jedan službeni prijatelj Jadranke Kosor, njezin savjetnik za gospodarstvo Željko Lovrinčević, sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, koji je javno zaključio da Vlada ne treba uvijek težiti konsenzusu i općoj potpori, već treba preuzeti odgovornost i sama donositi odluke, dok je neuništivi Borislav Škegro predložio izmjenu izbornog zakona, da neke male vladajuće stranke i 'interesne skupine' svojim neprestanim ucjenama ne bi onemogućile baš svaku nužnu promjenu.

Hrvatska (još) nije postala ni Grčka, a ni Irska, ali je i u političkim usporedbama i s Grčkom i s Irskom već postala osamljenom europskom iznimkom. U hrvatskoj je javnosti jedva bilo zabilježeno da su nedavno u Grčkoj predsjednik vlade Andreas Papandreou i njegova stranka PASOK (socijalisti) na lokalnim izborima (15. ovog mjeseca) pobijedili u osam od 13 regija u cijeloj zemlji, što je općenito proglašeno pobjedom politike presudnih i teških reformi, bez obzira na svu javnu buku, bijes, štrajkove i otpore. Papandreu je dokazao svoje predvodničke vrijednosti, njegova je vlada uspjela uvjeriti većinu i nije kukala zbog nedostatka konsenzusa. Grčki premijer je dobio novi vjetar u leđa, pa njegov prijedlog proračuna ne obnavlja stare zablude, već predlaže rezanje obrambenih (oni su u Grčkoj enormni) i zdravstvenih troškova, dok će se ionako mali PDV povećati sa 11 na 14 posto.

Reuters
Brian Cowen
Na isti ispit vatrom odvažio se i irski predsjednik vlade Brian Cowen, koji je obećao da će već početkom sljedeće godine raspisati opće izbore da bi provjerio potporu za provedbu svog proračuna koji predviđa uštede od 4,5 milijardi eura i povećanje poreza za 1,5 milijardi. Irska će dobiti od Europe oko 90 milijardi eura, a takva se pomoć ne može zaraditi bez izborne potvrde za jasan program oporavka. Oporba je tražila izbore odmah i sada, da ova irska vlada ne bi dobila prigodu isprobati vlastiti pojas za spašavanje, ali je Cowen htio pokazati da može predložiti rješenje koje će – koliko god teško bilo da bilo – ipak prihvatiti većina Iraca. I u Grčkoj, i u Irskoj, vlade su i prije izbora poduzele radikalne korake da bi izvukle vlastite zemlje iz ralja neočekivanih gospodarskih kriza, dok se u Hrvatskoj izbori odgađaju do zadnjih ustavnih rokova, da bi se politikom šminkerskih promjena i nezasitnih proračuna još jednom pobijedilo bez ikakvog gospodarskog pokrića.

Nema dvojbe da ova vlada nema hrabrosti učiniti ono što je najavila nova britanska konzervativno-liberalna koalicija, koja prosječne troškove svih ministarstava želi skresati za punih 19 posto, a odlazak u mirovinu produljiti za godinu dana, bez obzira što će to izazvati gubitak od 490 tisuća državnih radnih mjesta u naredne četiri godine, ili Francuska, čiji je parlament produljio odlazak u državnu mirovinu za dvije godine (sada 67), dok Sarkozy mijenja cijelu vladu, osim premijera, a u sljedeće tri godine želi uštedjeti 45 milijardi eura, ili Španjolska, koja je skresala novi proračun za 8 posto i uvela dodatne poreze za one najbogatije, pa čak i, kao vrlo neočekivani primjer za ugled, Rumunjska, koja je skresala državne plaće za 25, a mirovine za 15 posto.

Neki gospodarstvenici i političari tvrde da se te mjere prvenstveno prelamaju preko leđa prosječnih ljudi, a samo topljenje sala (uštede) ne pomaže previše, ukoliko se istovremeno ne osigura jačanje mišića (povećanje izvoza i priliv inozemnih ulaganja). No bilo kako bilo, zapadne su vlade na vrijeme prepoznale krizu, omogućile izborne promjene i dokazale solidarnost (Irskoj će posebno pomoći i njezini najbolji prijatelji, ne samo EU), dok će hrvatska gospodarska kriza vrlo brzo postati i europskom, a ne samo američkom temom. Ova vlada je bacila sve karte na Europu, a glavu i dalje gura u balkanski pijesak, dok je u posljednjih pet godina propustila sve bitne preobrazbe (restrukturiranje, a ne ukidanje brodogradilišta) da bi se pripremila za Europu na europski način.

Otuda i sve pogubniji zahtjevi da se i hrvatski ulazak u Europu odgodi za neka bolja vremena, koja, po vladajućim pravilima političke igre, nikada neće i ne mogu doći, sve dok se potrebni glasovi plaćaju inozemnim kreditima, a gospodarska politika svodi na populističku kozmetiku. Jadranka Kosor se sada žali da nema opću podršku za temeljite promjene, a sama nikada nije imala petlje na stranačkim (izbor za šeficu stranke) i nacionalnim izborima (izbor za premijerku) zatražiti onu pravu demokratsku potporu za neizbježne preobrazbe, već uporno čini sve da istovremeno odgodi i promjene i izbore. Samo priče o Europi, a bijeg od europskih uzora.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još