Komentatori PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Što je Hrvatskoj NATO?

Kao što to obično biva, Hrvatska ponekad zna iskoračiti u političkim pitanjima, ali u gospodarskim probojima u pravilu ostaje potpuno zapuštena, bijedna i nesposobna zemlja, pa joj tako ni članstvo u NATO-paktu još uvijek nije donijelo nikakve zamjetne gospodarske koristi

Ministar obrane Branko Vukelić prekršio je osnovna pravila demokratskog ponašanja kada je sredinom ovog tjedna pozvao novinare na posebnu konferenciju o vojnom udjelu u novom državnom proračunu. Nema dvojbe da hrvatska javnost ima pravo saznati što više o budućnosti novca koji se ulaže u obranu zemlje i članstvo u NATO-savezu, ali se u dobro odgojenom demokratskom društvu o budućoj raspodjeli državnog novca ne govori javno prije konačne glasačke potvrde u parlamentu. Ministar je prekršio dobre običaje, ali je vrlo promišljeno iskoristio izuzetno pogodan trenutak kako bi nakon bezbrojnih afera (nevjerojatne nesreće, beskonačne istrage, kritike odgovarajućeg saborskog Odbora zbog nepotrebne tajanstvenosti i prljavi poslovi u nabavci kamiona) objelodanio bar neke dobre vijesti, a Hrvatske oružane snage prikazao u što boljem svjetlu prije Samita NATO-pakta u Lisabonu (19. i 20. o.m.).

Vlada se konačno odlučila obrani dodijeliti nešto više novca (4,6 posto više negoli 2010. godine, ukupno 4.969 milijuna kuna), kako u Đuri Đakoviću ne bi potpuno odumro program proizvodnje oklopnih vozila, a tri tisuće od oko 18 tisuća vojnika dobilo nove odore, puške i pištolje. Lavovski dio državnog novca (više od 70 posto) još se troši za isplatu vojnih plaća, pa od ukupnih pet milijardi kuna, samo 324 milijuna odlazi na hrvatske mirovnjake širom svijeta, dok je za potrebe obalne straže, nakon silne galame o neostvarivom ZERP-u, predviđeno skromnih 36 milijuna kuna, a za protupožarnu zaštitu, bez koje se ne mogu zamisliti ni sigurnost ni procvat turizma, samo nepunih stotinu milijuna kuna. Tako ono što se ulaže u ono čime se najviše hvalimo (mirovne misije) i ono o čemu smo najviše sanjali (zaštita Jadrana) jedva pokriva osnovne potrebe, dok će hrvatske oružane snage morati proći još dugu reformsku stazu kako bi se, u skladu s modernim doktrinama, osposobile za učinkovitu pomoć u obrani od prirodnih katastrofa, poplava, potresa i teških zagađenja.

Ipak, Hrvatska u Portugal (putuju i predsjednik Josipović i ministri Jandroković i Vukelić) dolazi kao jedna od rijetkih zemalja koja u ovim općim recesijskim vremenima ipak povećava svoje izdatke za obranu, kako u NATO-paktu ne bi prevladale sve češće ocjene da se i Hrvatska ubraja u one zemlje koje od NATO-pakta očekuju samo spasonosni kišobran, a same ne čine ništa za vlastitu obranu. Za zemlju kojoj zrakoplovi padaju kao kruške, a javnost bruji o nezakonitoj izgradnji rasipničkih časničkih odmarališta, ovo glancanje imidža dolazi u vrlo sretnom trenutku kada i Hrvatska iz Lisabona očekuje neke dodatne dobre vijesti, budući da bi se proturaketna obrana zračnog prostora Hrvatske, ako se postigne dogovor između Washingtona i Europe o zajedničkoj zaštiti, automatski uklopio u tu novu globalnu sliku. Umjesto svađa o 'svemirskom štitu', najveći bi na obje obale Atlantika otvorili novi nebeski kišobran, ispod kojeg bi se, po zakonu geografske nužde, potpuno besplatno našla i Hrvatska. U hrvatskoj će javnosti biti dobro primljena i odluka da se do 2014. godine potpuno povuku borbene trupe iz Afganistana, iako to ne znači da će se iz ovog izgubljenog rata već za četiri godine vratiti svi Hrvati, budući da će u Afganistanu još dugo ostati barem 50 tisuća vojnika koji će obučavati nevoljne Afganistance.

Ovoga će vikenda Ivo Josipović u Portugalu barem usputno sresti i Baracka Obamu, dok se u službenom društvu 28 šefova država i vlada zemalja članica NATO-pakta kao osobito iznimna i značajna novost očekuje i dolazak Dimitrija Medvedeva, u znaku vrlo rječite potvrde novih i boljih odnosa između NATO-a i Rusije. U hrvatskoj se javnosti jedva zna da su koncem prošlog mjeseca u zajedničkoj akciji američke i ruske specijalne službe u Afganistanu uništile proizvodnju morfija i kokaina – u vrijednosti od nezamislive milijarde dolara - pa su se Rusi barem na mala vrata vratili u Afganistan, a vrh NATO-pakta očekuje da će na ovo nepokorivo vojno polje Moskva poslati još dvadesetak teretnih helikoptera, u općem naporu da se dokaže da su Rusija i NATO konačno zreli i za mnogo dugoročnije dogovore, od kojih bi bio najvažniji pristanak Moskve da se i sama uklopi u predloženu euroatlantsku raketnu obranu ustupanjem nekih vlastitih vojnih postrojenja (radarski sustav u Azerbajdžanu).

Tako se Hrvatska iz Lisabona neće vratiti praznih ruku, a iz krugova najvažnijih geostratega u NATO-ovoj globalnoj kuhinji već su stigle očekivane pohvale zbog potpisivanja hrvatsko-srpskog sporazuma o vojnoj suradnji. Hrvatska već u prvim pretpristupnim raščlambama NATO-a nikada nije bila istaknuta kao osobita strateška sila, ali su je neprestano podupirali kao moguću predvodnicu regionalnih euroatlantskih integracija koja će i vlastitim primjerom, i nesebičnim pružanjem ruke, pomoći NATO–paktu da ipak jednom i Srbiju, a i neke druge (BiH), ubroji u svoje članice. Beograd je službeno neutralan, ali je Srbija ipak postala članicom NATO-ovog programa Partnerstvo za mir, pa i vojni sporazumi s Hrvatskom mogu otvoriti i neka dodatna zapadna vrata. I ne samo u konačnom geostrateškom pospremanju Balkana, već i u dvostranoj vojno-gospodarskoj suradnji, u čemu se Srbija održala kao značajan vojni izvoznik, a Hrvatska tek nedavno ustrojila nekakav prvi klaster za gospodarsku suradnju s NATO paktom. Kao što to obično biva, Hrvatska ponekad zna iskoračiti u političkim pitanjima, ali u gospodarskim probojima u pravilu ostaje potpuno zapuštena, bijedna i nesposobna zemlja, pa joj tako ni članstvo u NATO-paktu još uvijek nije donijelo nikakve zamjetne gospodarske koristi.

O tome se u Hrvatskoj ne raspravlja previše, dok i u vojnim pitanjima vladajuća elita neprestano proizvodi bajke koje se u obaviještenim inozemnim krugovima primaju s očekivanim podsmijehom. U to se ubraja i bajkovita priča o zajedničkoj slovensko-hrvatskoj zaštiti zračnog prostora, koju je Jadranka Kosor izvukla iz premijerskog rukava, bez ikakvih stvarnih priprema. Baš kao i mnoge druge stvari, i vojna se pitanja prelamaju preko koljena, u uzaludnoj nadi da je dostatno izmišljati, sanjati i izjavljivati bilo što, kako bi ova vlada, u danima kada se obilježavalo nepokolebljivo junaštvo Vukovara, izbjegla ona neugodna pitanja o tome koliko bi sada bila spremna (ne daj bože!) obraniti neki drugi Vukovar, bar do dolaska NATO snaga. I zbog toga se i Vukelić požurio objaviti da se nakon tri godine ipak dogodilo nešto, što pokazuje da se Hrvatska počela bar malo više brinuti za vlastitu zaštitu i sigurnost, bez obzira na recesiju, besparicu i beznađe.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još