Istini za volju, pušači su postupno izbacivani iz zdravstvenih ustanova, državnih nadleštava, iz željeznice, sudova i zračnih luka (obje); nepušači su već dobili svoje posebne prostore u birtijama. Sada je vrag odnio šalu: pušenje se izričito zabranjuje u svim radnim prostorijama, a poslodavac može odrediti hermetički začepljenu prostoriju s provjetravanjem za ugroženi oblik života, ugostitelji koji imaju manje od 80 četvornih metara moraju se opredijeliti hoće li biti pušački ili nepušački nastrojeni, a oni s većim lokalom moraju izdvojiti polovicu prostora za nepušače. Posebno je skandalozna naredba da je u medijima pušenje zabranjeno potpuno: nema ni pušačke komore, ne smije se zapaliti ni na terasama! Globe su zastrašujuće: od šest eura za pojedinca uhvaćenog s cigaretom do sto tisuća za odgovornu osobu.

Naše tranzicijske državice, kako vidimo, misle da se u Europu ulazi tako što se prvo zabrani pušenje, a za mnogo važnije stvari ćemo se tek cjenkati. Jedan od komentara bio je i da, kad već ne mogu uhvatiti Mladića i Hadžića, barem mogu zabraniti pušenje. Ali zato u ministarskim kabinetima možete zapaliti, bez brige. To me je podsjetilo na davnu 1985. godinu, kad me je vrag donio u Department of State u Washingtonu, D.C. Pušenje je bilo zabranjeno svuda – osim u kabinetima državnih tajnika i podtajnika. Par dana kasnije sretnem nekog trockista iz Socijalističke radničke partije (SWP), tipičnog gnjavatora, u nekom baru. Kako sam zapalio cigaretu, on se narogušio i zaprijetio: 'Kad mi dođemo na vlast, to će biti zabranjeno!'

Formalna logika sada bi dovela do zaključka da su trockisti preuzeli vlast na cijelom planetu. Nisu, naravno: na vlasti su japiji, menadžerija, kako je zove Viktor Ivančić, podjednako opasni malograđani koji trebaju nekoga za diskriminirati i stigmatizirati. A kada na stratište izvedu posljednjeg pušača, neće mu dati da zapali posljednju cigaretu jer je štetna za zdravlje.

Znamo i povijest duhana: pušenje je nekada bilo strašan zločin, pa su pušačima sjekli glave i nosove, bičevali ih, zatvarali i globili. Onda se jedan pametni engleski kralj prisjetio da pušenje oporezuje i da uvede monopol Krune na duhan. Od tada je ovako kao i danas: takse i akcize čine sve veći dio cijene cigareta, država potiče šverc i prodaju cigareta na crno jer je to najbolji način za punjenje crnih fondova i ostalu korupciju. Kako potrošnja duhana pada, tako cijene rastu, što pak povećava potražnju na crnom tržištu i svi sretni. Osim seljaka koji duhan sadi za male novce i pušača koji plaća ogromnu cijenu; svi ostali u lancu presretni su. To je politička ekonomija duhana, veoma usporediva s političkom ekonomijom heroina.

Ne iritiraju čovjeka toliko zabrane, poskupljenja i ograničenja, iritira licemjerje. U redu: zabranite, ograničite, poskupite – ali nemojte se nadmeno i s visine zgražavati i moralizirati nad pušačima. Priznajte im pravo da puše: njihovo zdravlje, njihova volja, oni vas ne teroriziraju niti traže da i vi pušite. Odvojite ih, ali ih nemojte gnjaviti. Oni plaćaju porez državi koju vole, bilo da cigarete kupuju na trafici, bilo da ih kupuju na crno, država se za to pobrinula.

Vratimo se, međutim, u Srbiju. Još se ne zna koliko će se ugostitelja odlučiti da drže nepušačke lokale, procjene su da će ih biti jako malo. Ironično, ali stradati će najviše lokali veći od tih 80 četvornih metara: oni će morati odvojiti polovicu prostora za nepušače, ali hoće li moći živjeti od one pušačke polovice? To će se tek vidjeti. Pred poslovnim zgradama već se pojavljuju stojeće pepeljare. Po uredima se sklapaju urote, što nije lako: ovaj zakon kaže da je pepeljara s čikom dovoljan dokaz za globu. Inspektori će njuškati zaposlene, možda uvedu i posebne cucke, kao za drogu i eksploziv.

Zamislite tek kako je novinarima i ostalim medijskim radnicima, zamislite redakciju gdje se ne puši. Ja ne mogu i mislim da je ta zabrana posljedica pakosti zakonodavca. Dobro, oni iz tiskanih medija većinom mogu raditi i doma, uz cigaretu, kao ja. A što će od sebe jadnici grafičari, radijski i televizijski ljudi? Moj kolega i prijatelj Aleksandar Ćirić iz Vremena koji je duhan ostavio na kardiovaskularnoj osnovi misli da će i ovaj zakon završiti u ropotarnici srbijanske zakonodavne povijesti, kao i mnogi drugi, jer da se pušenje može iskorijeniti samo potpunom zabranom sađenja duhana.

Zanimljivo: isto za heroin misli i jedan veoma važni čovjek iz CIA, Lucien Conein, koji je slavnih šezdesetih godina to radio u Anamitskim planinama za račun Kompanije. Iskorijenite opijumski mak i nemate heroin. Sve osim toga je licemjerje i profit za trgovce i državu.