Komentatori KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Treba li se bojati rastućeg nezadovoljstva građana?

  • Autor: Anto Mikić
  • 11.11.2010 12:50:14
  • 11.11.2010 11:00:00

Nezaposlenost opet nezaustavljivo raste, Vlada je još uvijek na putu traženja pravoga puta, a sindikati se vraćaju starim međusobnim podjelama. Može li nezadovoljstvo građana nekontrolirano eruptirati i tko bi sve mogao postati žrtvom te erupcije?

Hoće li sindikati do kraja godine, kako najavljuju, uistinu organizirati masovne prosvjede, generalni štrajk te peticiju za prijevremene izbore ne raspiše li se referendum o Zakonu o radu? Je li tu riječ o realnoj opasnosti koja prijeti vladajućima ili tek o ispraznoj prijetnji koja sindikatima služi kao pokušaj pronalaska 'časnoga izlaza' iz slijepe ulice u kojoj su se, ni sami ne znaju kako, zatekli, u ovome je trenutku teško procijeniti. Meni se, osobno, čini da je posrijedi ovo drugo. No od budućeg razvoja događaja tim više razloga za brigu imaju i Vlada i sindikati jer, ako je vjerovati narodnim poslovicama, pune se puške boji samo jedan, a prazne čak dvojica! Ili bi se barem trebala bojati.

Građani su ostali praznih ruku

Ruku na srce, kad bi se tu radilo samo o Zakonu o radu i statusu kolektivnih ugovora, suprotno stvorenome dojmu, pobjednicima su ispali sindikati. Jer kolikogod izgledalo da je odlukom Ustavnoga suda HDZ-ov meštar pravne procedure Vladimir Šeks ispao frajer, a sindikati luzeri, istina je ipak ponešto drugačija. Referendum je, doduše, tom odlukom dobio crveno svjetlo, ali su i Zakon o radu i kolektivni ugovori zamrznuti na godinu dana, odnosno barem do kraja mandata ove vlade. Sindikati su, tako, dobili ono što su u početku tražili, dok je vlada Jadranke Kosor morala odustati od dijela onoga što je u programu gospodarskog oporavka obećala. Javnosti ili kreditorima, ovog ću puta ostaviti po strani.

No kako to obično biva, najveći su gubitnici, zasad, ispali građani, i to čak i oni koji smatraju da su sadašnja prava zaposlenih u javnim službama nerealno previsoka, uzme li se u obzir stanje u takozvanom realnom gospodarskom sektoru. Naravno, najveću su pljusku dobili oni građani, njih 700-800 tisuća, koji su davanjem svojega potpisa sindikalnoj inicijativi htjeli ostvariti Ustavom predviđeni način izražavanja vlastitoga nezadovoljstva. Ustavni im sud nije dao priliku da se na referendumu očituju, Vlada im ne želi priznati da ih se boji, a sindikati sve više pokazuju da se s tolikom potporom građana jednostavno nisu u stanju nositi. Jer sudeći po vijestima i porukama koje ovih dana pristižu iz sindikalnih redova, zalogaj koji su zagrizli pokretanjem inicijative za raspisivanjem referenduma ipak bi se mogao pokazati prevelikim za njihova uska sindikalna grla.

Nakon MMF-a, sindikati se vraćaju unutrašnjem razdoru


Rijetko viđena sloga čelnika sindikalnih središnjica iz vremena prikupljanja potpisa na ulicama i trgovima hrvatskih gradova ovih dana je opet na ozbiljnoj kušnji. Da je tomu tako, pokazuje ne samo činjenica da s njihovih sastanaka dolaze vijesti o incidentima na rubu fizičkog sukoba između čelnika Saveza samostalnih sindikata i Matice hrvatskih sindikata Mladena Novosela i Vilima Ribića zbog neslaganja oko povlačenja budućih poteza. Još je veći razdor u sindikalne redove unijela jučerašnja izjava prvog čovjeka HUS-a Ozrena Matijaševića, prema kojoj bi, s obzirom da Vlada ne kani provesti nikakve ozbiljnije reforme, u Hrvatsku možda ipak trebalo pozvati Međunarodni monetarni fond. Oni koji prate stanje na sindikalnoj sceni znaju koliko taj poziv odudara od svih dosadašnjih sindikalnih istupa i ne treba nimalo dvojiti da će Matijaševićevo zazivanje svjetskog financijskog policajca u danima što slijede izazvati oštro protivljenje sindikata javnih službi. Sindikati će se tako do najavljenog svesindikalnog sabora, ako do njega u novim okolnostima uopće dođe, ponovno baviti samima sobom.

Hoće li nezadovoljstvo građana ipak eruptirati?

I tako će oni građani, koji su barem na trenutak pomislili da će u sindikatima naći partnera za artikulaciju svojega nezadovoljstva općim stanjem, morati pričekati neku drugu priliku. Teško da će u međuvremenu njihovo nezadovoljstvo samo od sebe nestati, uzme li se u obzir činjenica da je broj nezaposlenih krajem prošloga mjeseca opet premašio brojku od 300 tisuća i, što je još gore, i dalje raste. Ne, doduše, tako brzo kao u isto vrijeme prošle godine, no porastu broja nezaposlenih još se ne nazire kraj i ne bi nas trebalo iznenaditi ako do kraja predstojeće zime on dosegne i neke više okrugle brojke. I zato se političke i druge elite itekako trebaju zapitati hoće li, gdje, kad i kako to, zasad uglavnom samo tinjajuće nezadovoljstvo građana prerasti u erupciju i tko će sve, na kraju, ispasti njenom žrtvom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još