Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Crna elita moralnih nakaza

Što kada javni službenici, pritisnuti u istrazi, stanu tvrditi da su postupali po Višem Nalogu? Ili su korumpirani javni službenici postali zarobljenici svojeg paralelnog svijeta u kojem su zaboravili da je korupcija nemoralna i protuzakonita ili je zavjet šutnje toliko zastrašujuće učinkovit da nikome ne pada na pamet da postane hrvatski Serpico

U jednom od istražnih i kaznenih postupaka koji se u posljednje vrijeme vode protiv mnogih javnih službenika i menadžera državnih poduzeća, pojavio se i iskaz okrivljenika koji tvrdi da je postupao po Višem Nalogu. Spomenuti primjer povod je za pokušaj poimanja uma i mentaliteta javnog službenika zatečenog u situaciji kada njegovo postupanje po nalogu višeg javnog službenika znači ujedno i pristanak na rizik kaznenog progona, zatvorske kazne i doživotne moralne štete.

Situacija u kojoj je javni službenik počinio kazneno djelo zato što je postupao po nalogu svojeg nadređenog može se tumačiti na nekoliko načina.

Mogućnost da javni službenik nije bio svjestan kažnjivosti svoje radnje treba odbaciti. Osim što nepoznavanje prava ne ispričava, na važne javne dužnosti ipak se imenuju koliko-toliko upućeni ljudi. Ukratko, ako netko i ne zna da je riječ o zabranjenoj radnji, to je dužan znati.

Olako je držao da će sve biti u redu, da će (sebi ili drugima) priskrbiti znatnu imovinsku korist i da kazneno djelo neće biti otkriveno? Otkud ta lakomislenost? Otkud tolika hrabrost? Otkud tolika kriminalna energija? Čini se da su javni službenici skloni počinjenju kaznenih djela doživjeli državno-partijski aparat kao Utočište gdje je takvo ponašanje uobičajeno, pa i ne predstavlja rizik. To znači da zamišljeni okrivljenik nije ni lakomislen ni hrabar, već netko tko se ponaša sukladno pravilima grupe kojoj pripada. Puko je terminološko pitanje hoće li netko tu grupu nazvati političkom elitom, nomenklaturom, strankom ili kriminalnom organizacijom.

Za razliku od prethodne mogućnosti, koja podrazumijeva donošenje svjesne odluke o pristupanju kriminalnoj organizaciji ili korumpiranom političkom sustavu, nije isključeno da je javni službenik koji čini kazneno djelo po nalogu višeg javnog službenika, osoba jednostavno nesposobna za donošenje odluke. U ovoj varijanti on je potpuno lišen moralnog integriteta i slijepo sluša svaki nalog odozgo. Jedino na što pristaje jest svođenje samoga sebe na kotačić u mehanizmu. On odustaje od vlastitog postojanja. Kako je bilo moguće da tako moralno retardirana osoba postane javni službenik? Čak i ako pomislimo da je korumpiranost sustava dosegla toliku magnitudu da je nomenklatura u svoje redove pripuštala isključivo moralno unakažene ljude, nameće se pitanje kako su ih uspijevali pronaći u mnoštvu? Nije jednostavno samoga sebe do te mjere moralno razgraditi. Ljudi su u većini slučajeva mediokriteti, ni crni ni bijeli, uglavnom sivi, no ovdje nije riječ o sivilu, nego o skupini pomno odabranih, o posebnom team-buildingu. Da bi jedan korumpirani sustav funkcionirao, on mora izgraditi crnu elitu moralnih nakaza jer čak ni prosječan kriminalac nije sposoban za preveliku količinu nemorala.

Osim moralnih nedostataka, riječ je i o pomanjkanju inteligencije. Zamislimo prosječno inteligentnog čovjeka na položaju javnog službenika. Stiže mu nalog s Višeg (ili Najvišeg) Mjesta da učini nešto što je kazneno djelo. Ako i ne osjeti moralno gnušanje, uviđa da bi mu postupanje po tom visokom nalogu moglo ugroziti egzistenciju jer – zaklela se zemlja raju... Umjesto preuzimanja rizika kaznenog progona, takav će se službenik odlučiti za neusporedivo manji rizik: dat će ostavku i naći će drugi posao, čak i ako je taj drugi posao neusporedivo slabije plaćen. Osim što će izbjeći kazneni progon i ostale neugodnosti koje ga prate, osigurat će sebi egzistenciju negdje drugdje i svake večeri će zaspati mirno, zadovoljan sobom. Iako sebe vole prikazivati kao velike hedoniste koji se razumiju u skupe automobile, skupi pjenušac i skupe ljubavnice, kriminalci i moralne nakaze zaboravljaju da su čista savjest i moralni integritet zapravo vrst rafiniranog užitka.

Zavjet šutnje


Netko može postaviti i pitanje zašto prosječno moralni i prosječno inteligentni javni službenik nije odmah prijavio Onog koji mu je izdao protuzakoniti nalog? No, nemojmo njegova prosječna leđa pretovariti velikim obvezama: recimo da tu prijavu ne bi mogao potkrijepiti dokazima ili, što je vjerojatnije, bilo ga je strah. Strah? Možda onaj poslušni službenik koji ne daje ostavku zapravo i nije glup, nego cijeni užitak golog preživljavanja?

Je li strah razlog koji nižeg javnog službenika navodi da bez pogovora i poslušno postupa po nalogu višeg javnog službenika? Je li taj strah toliki da je veći od straha pred kaznenim progonom i zatvorom? Ako je tako, onda to više nije rasprava o slijepoj pohlepi ni o moralnim i intelektualnim posrnućima ovog ili onog pojedinca. Tada je riječ o sustavu koji se temelji na zavjetu šutnje koji podsjeća na ono što kalabrijska 'Ndrangheta ili sicilijanska mafija nazivaju omertà. To znači da je sljepilo pohlepe i korupcije na perverzan način samo sebe legaliziralo do mjere da se ponašanja koja plivaju protiv struje kriminala i nemorala doživljavaju kao eksces, odnosno da viši službenici i ne pomišljaju da bi niži službenik mogao posjedovati moralnu kičmu i zdrav razum i odlučiti se za neposluh.

'Serpico'
Poznati film Sidneyja Lummeta 'Serpico' iz 1973. kazuje puno o sudbini poštenih osobenjaka koji se suprotstavljaju korupciji. Takvi ljudi ugrožavaju paralelni kriminalni poredak, pa Frank Serpico postaje veća smetnja korumpiranim policajcima nego (klasičnim) kriminalcima. Ne zaboravimo da je on tek policajac-pozornik, a ne visoki javni službenik ili direktor javnog poduzeća. Ima li u hrvatskoj političkoj nomenklaturi ljudi koji su dovoljno moralno integrirani da bi se suprotstavili protuzakonitom Višem Nalogu? Zasad smo svjedočili samo nepotpunim i nedorečenim moralnim katarzama koje su izazvali boravak u istražnom zatvoru ili pogodnosti koje ze-ka-pe pruža pokajnicima. Nitko nije izgubio živce i progovorio samoinicijativno.

Ili su korumpirani javni službenici postali zarobljenici svojeg paralelnog svijeta u kojem su zaboravili da je korupcija nemoralna i protuzakonita ili je zavjet šutnje toliko zastrašujuće učinkovit da nikome ne pada na pamet da postane hrvatski Serpico.

Najvažnija pitanja ostaju otvorena.

Jesu li država, poredak i vladavina prava jači od korumpirane nomenklature?

Može li zakon biti jači od bezakonja u situaciji kada su država i njezin aparat već dugo, možda od samog početka, tek puka sredstva bogaćenja i opsjene?

Zasad je triler ušao tek u sljedeće poglavlje. Zaplet je sve kompliciraniji, a moralna mučnina sve teža. Osim što su nam potrebni pošteni javni službenici poput Franka Serpica, koji će se suprotstaviti (unakaženom) sustavu, kad sve završi, bit će nam potreban i John Le Carré da nam prepriča što se zapravo dogodilo. Samo on bi se mogao nositi s tako zamršenim zapletom i tako mučnim moralnim padovima.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još