Komentatori SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Previše isprika vodi prema licemjerju

Pozdravljajući vukovarski susret Tadića i Josipovića, komentator tportala ipak primjećuje da obiteljima ratnih žrtava neće biti mnogo lakše zbog njihovih isprika, a onima koji isprike glasno traže nijedna neće biti dovoljna

Eto su se Boris Tadić i Ivo Josipović našli u Vukovaru, a i Jadranka Kosor bila je tu negdje u blizini. Sve je to lijepo i fino; pozdravljamo, pohvaljujemo, odlikujemo. Boris se Tadić na Ovčari ispričao, zamolio oproštaj i već to, djelovao je iskreno (i bio je, znajući ga), obitelji žrtava okrenule su leđa, što je njihovo pravo. Ivo se Josipović također ispričao u Paulin Dvoru, najzgodnijoj od bližih lokacija, očito iskreno također i sve je bilo da ne može bolje biti. Prije svega toga ispričao se javno i Bakir Izetbegović za sve nevine žrtve koje je Armija BiH skrivila u ratovima, također hvalevrijedna gesta.

Sve je to, dakle, dobro da ne može bolje biti, ali se već osjeća stanoviti višak. Krajnje je vrijeme da se već jednom sa svim tim isprikama prestane. To je zato što tu ima nekoliko spornih, da ne velimo tugaljivo-klizavih elemenata. Isprika je – po sebi – znak, manifestiranje, prije svega dobrog odgoja. Stanete slučajno u tramvaju nekome na stopalo i naravno da ćete se ispričati. Neće se ispričati prostak i onaj tko vam je na nogu stao namjerno, jer drži da je njegovo neotuđivo pravo jačega da vam stane na nogu i pljune vam pod prozor, što vele u Beogradu.

U ovim našim, unekoliko novim, međudržavnim poslima i odnošajima riječ je o samo proširenijoj i nekako izvitoperenoj imačici dobrog običaja ispričavanja. Ovdje se Boris Tadić ispričava umjesto Slobodana Miloševića i njegove kamarile zločinaca, kojima na pamet ne bi palo da se bilo kome za svoje zločine ispričaju. Ivo Josipović ispričava se umjesto Franje Tuđmana i njegovih istih takvih. Bakir, siromah, ima barem tu olakšavajuću okolnost da mu je rahmetli Alija bio ćaća, pa ga ta isprika nekako obiteljski spada, što god pokojni babo radio.

Da se odmah razumijemo: žrtvama i njihovim obiteljima od svih tih isprika teško da će biti mnogo lakše. Malo lakše hoće i zato su isprike važne kao simbolički i psihološki čin: eto se našao i tamo netko kome je žao. Uostalom, to će biti kod dobrih ljudi shvaćeno kao znak barem dobrog odgoja. Uzgred, odmah se vidi je li netko u svojoj isprici iskren; ovi su očito bili. Zato je, dakle, važno to što se desilo u na Ovčari, u Paulin Dvoru i Sarajevu. Ali to bi trebalo biti i dovoljno. Dalja pretjerivanja s tim isprikama već prijete da budu ritualno-licemjerna. Od ozbiljnih stvari ne treba praviti rituale, jer rituali su ispražnjeni od svoga prvobitnoga smisla. To zna svatko tko redovito ide na misu.

Žrtve nijedna isprika neće utješiti

Ima tu još jedna okolnost, obično zanemarena. Oni koji isprike glasno i nametljivo traže i zahtijevaju – njima nijedna isprika neće biti dovoljna. Uzgred, žrtve ih najmanje traže, traže ih oni kojima su žrtve tek politička industrija. Sve i da je Boris Tadić ponio službeni pištolj CZ-99 i njime se svečano ustrijelio na Ovčari, tražiteljima isprika to ne bi bilo dovoljno. Njima nijedna isprika ne valja. Zato ih toliko i traže. Popuštati im i truditi se da ih se zadovolji sve novim i novim isprikama opasno je i štetno. Pristojni i dobro odgojeni ljudi isprike ne traže, ako ih dobiju – dobro je, ako ne, opet je dobro. Zna se na čiji obraz ide.

Žrtve su neutješne sasvim prirodno, nema nadoknade za bol bližnjih, a smrt je po definiciji nenadoknadiva. Isprika je tu tek, eto, znak dobrog odgoja, pristojnosti i dobre volje onoga koji je nudi, a sam nije ničemu kriv. Paradoksalno koliko bilo, Bakir Izetbegović barem je imao neku ulogu u ratu u Bosni, pak je zato njegova isprika nekako umjesnija i prirodnija. Tadić i Josipović nisu imali nikakve uloge u ratu u Hrvatskoj. Njih se dvojica, dakle, ispričavaju za nekoga drugoga koji njihov nije, niti je bio, nego – eto tako – zapalo ih je formacijski', kao šefove dviju susjednih država, pa moraju.

Isprika bi trebala biti osobni moralni čin, kajanje, molba za oprost zbog nečega što nismo namjeravali ili smo kasnije razumjeli kao kriv potez ili grijeh. Pokajanje, najkraće i najtočnije, ono nešto što svaka religija cijeni i uzima veoma ozbiljno – ako se nije rastvorila u ispraznim ritualima. Upravo stoga trebali bismo prestati s isprikama – da se ne rastvore u ritualnim ispraznostima.

Tako bismo se konačno riješili i onih političkih nametnika koji na fenomenu isprike parazitiraju svuda. Srbijanska ekstremno-šovinistička desnica naravno da se razvikala, kao i svaki put: eto, vidite, Boris je izdajnik, lijepo vam govorimo, dokle ta 'nacionalna poniženja', a što je s našim žrtvama, je li se nama netko ispričao za 'ostatak zaklanog naroda' i tako dalje. Neka budala je upitala Ivu Josipovića je li njegova isprika u Paulin Dvoru umanjila značaj žrtava na Ovčari, pitanje nadasve slaboumno. Naravno da se pojavljuju opet iste priče o ’'izjednačavanju agresora i žrtve' – na obje strane, molim.

Dok ne razumijemo da su u svim našim ratovima bile samo dvije strane, pomoći nam nema. Te dvije strane su agresor i žrtva: agresor je onaj tko ubija, pljačka i protjeruje nenaoružane civile, žrtva su nenaoružani civili, najbrojnija i najstarija nacija na Balkanu. Točka. Nema dalje, nema 'ali', nema ničega.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još