Komentatori KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

HDZ nas uvodi u Europu? Kakav vrhunac licemjerja!

Moguće je da će upravo vlada HDZ-a biti ona koja će provesti postupak pristupanja. Bit će to vrhunac licemjerja, neiskrenosti i nedosljednosti jedne stranačke politike koja je počela, ah, u tako nježnoj zaljubljenosti u suverenost, sa Saborom iznad kojega je samo Bog

Zadnjih tjedana službenici aktualne Vlade tvrdili su da bi prijevremeni izbori doveli u pitanje pregovore o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Polemizirati s tom vladom i vladajućom strankom nikada nije bio intelektualni izazov, no dosjetka da su oni u isključivom posjedu ključa ili šifre koji će Hrvatsku dovesti do europskog Graala prikriva ozbiljniji problem.

Među parlamentarnim strankama vlada potpuni konsenzus da Hrvatska treba postati članica Europske unije. Iako je riječ o važnom i sudbinskom pitanju, nema nikakve polemike o samoj Uniji, njezinoj naravi, budućnosti i ciljevima, odnosno budućem položaju Hrvatske i njezinih građana. Rasprava o Uniji i hrvatskom članstvu kao da je nekom višom režijom postala tabu. Zabranjene teme, odsutnost sučeljavanja mišljenja, takozvani nacionalni konsenzus i jedinstvo stavova vladajućih i oporbe, nezdrave su i nedemokratske pojave, suprotne, u krajnjoj liniji, upravo velikim principima europske demokracije.

U pripadnost Europi počeo se zaklinjati Tuđman već 1990, što je bilo u upadljivom proturječju s njegovim općepoznatim ispadima i stilu vladavine na koje nije potrebno podsjećati. Ona ista politika koja je od suverenosti Hrvatske stvorila tabu o kojem se ne smije raspravljati, nominalno se zalagala za hrvatsko članstvo u zajednici država koja se, pak, temelji na značajnom umanjenju suverenosti država-članica. Tada je bilo nemoguće javno ukazati na to proturječje, a još manje je bilo moguće izgovoriti banalnu istinu da je jedina svrha Tuđmanove europske retorike bio promidžbeni trik kojim se htjela naglasiti razlika u odnosu na otvoreno antieuropsku politiku Slobodana Miloševića. Promidžbenu svrhu imala je i samodopadna, provincijalna, rasistička i malograđanska samoobmana o europskoj uljudbi suprotstavljenoj primitivnom Balkanu. O naravi i dosezima europejstva Tuđmanovog režima dovoljno kazuje stidljivo priznanje izgovoreno nakon njegove smrti da se Hrvatska zatekla u vanjskopolitičkoj izolaciji.

Europa je bila promidžbena jama koju je iskopao Tuđman, da bi u nju zatečeno upali Tuđmanovi nasljednici. Toliko puta je ponovljena mantra o Hrvatskoj kao dijelu Europe da su vladajuće grupe postale talac vlastite promidžbe i, kada je za to došlo vrijeme, nisu imale izbora nego pokrenuti postupak pridruživanja, neuko iznenađene neskladom između hrvatske politike devedesetih godina i vrijednosti Europske unije. Taj zadatak je zapao nikog drugog nego HDZ, stranku koja je svoju politiku gradila na histeričnoj suverenosti.

CROPIX / Niksa Stipanicev
I bivši premijer ponosio se Tuđmanovim nasljeđem
Trebali bi se odlučiti: ili će iskreno vjerovati u vrijednosti Europske unije ili iz svojih ureda trebaju ukloniti portrete svojeg osnivača koji je utvarao da je jedina svrha te iste Unije kovanje protuhrvatskih zavjera i nametanje strahota kakve su neovisno sudstvo, uređena tržišna utakmica, kazneni progon ratnih zločinaca i sve ono što se danas naziva 'nezatvorena' poglavlja. Kad je Ivo Sanader tu stranku na brzinu umio, očešljao i pokušao je podučiti uporabi jelovnika na diplomatskim večerama, Vlada se počela ponašati kao loš student koji se na svaki način pokušava domoći dvojke i 'zatvoriti' poglavlja, kao da je riječ o dosadnom gradivu, a ne o nečem poželjnom i sudbinski korisnom za slobodu i blagostanje građana. Tako je vladajuća stranka svoje intimne stavove o Europi, koja gnjavatorski nameće načela demokracije, neovisnog sudstva, zaštite manjina i slobodnog tržišta, prenijela i na dio javnosti koja europske vrijednosti ne doživljava kao vrijednosti po sebi, nego kao uvredljive zahtjeve protivne hrvatskim interesima.

Prirodno je da nacionalisti demokraciju doživljavaju kao uvredu jer znaju da je Europa posvećena zaštiti pojedinca i da je zajednica slobodnog kretanja roba, ljudi i ideja, u kojoj nacionalizmu ostaje da bude raskrinkan kao eksces kojem neće ostati ništa nego očaj zbog odricanja od državne suverenosti u ime (opet) nekakve višenacionalne i šarolike integracije.

Ono što nije prirodno jest da nijedan relevantan politički čimbenik u Hrvatskoj – u što ne računamo neke opskurne skupine – nije jasno i glasno rekao: ne želimo Hrvatsku u Europskoj uniji! Znači li to da je nacionalizam politički mrtav? To je dobra vijest. Bilo je krajnje vrijeme. Već bi i magare shvatilo. Ili postoji prešutni dogovor ili naputak o suzdržavanju od tako skandalozne iskrenosti? To je loša vijest jer šteti demokraciji, potiče licemjerje i stvara zabunu.

Zar su zaboravili Tuđmanove slavne dane?

Bilo bi u duhu Tuđmanove tradicije glasno izgovoriti 'ne' bjelosvjetskim moćnicima koji opet žele potjerati guske u maglu. Ako želi biti vjeran svojoj izvorišnoj politici iz – kako kažu – 'slavnih dana', HDZ bi trebao voditi euroskeptičnu politiku, i to s onim istim žarom kao kada bi likvidaciju hrvatske brodogradnje zahtijevala, primjerice, jedna druga zajednica čiji glavni grad je također, poput Bruxellesa, imao početno slovo B. Jasno, mislim na Beč i Budimpeštu.

Leo Nikolić
Dani ponosa i slave
Nitko se nije udostojao objasniti građanima Hrvatske što dobivaju, a što gube ulaskom u Uniju. To bi bilo bi u najmanju ruku pristojno, ako ne zbog građana – jer još je sâm Tuđman držao da su građani jedna sumnjiva, individualistička i kozmopolitska pojava – a ono barem zbog svetih mitova hrvatske suverenosti i neprenosivog, nepotrošivog i vječnog hrvatskog državnog prava, zbog personalne unije s Ugarskom 1102, zbog habsburške krune 1527, zbog Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868, zbog Jugoslavije 1918, zbog odlukâ iz 1991. i konačno zbog primjera Norveške koja nije članica Unije. Nije ni Švicarska, ali ona je specifičan primjer, nevažan za ovaj kontekst.

Pred nama je velika povijesna, politička, ekonomska i kulturološka promjena o čijoj naravi i posljedicama se šuti. Ako netko o tome i raspravlja, javnost ostaje neobaviještena. Problem se ne stavlja na demokratsku vagu, što podrazumijeva kristalizaciju racionalne i pragmatične odluke. Nakon argumentirane rasprave pro et contra, svi bivaju pametniji i znaju više. Temeljito raspravljeno 'europsko pitanje' ojačalo bi legitimitet konačne odluke, kako spram građana, tako i spram same Unije.

Svakako da bi bilo tragično ako bi ishod rasprave doveo do odustajanja od Unije i tupe samoizolacije, ali bit će u prvo vrijeme i negativnih posljedica pristupanja. Zašto ne? Ništa nije savršeno. I spram toga trebat će se zauzimati jasni stavovi, što je nemoguće bez demokratske skepse. U Bruxellesu i Strasbourgu donosit će se i glupe i štetne odluke. Hoće li im se Hrvatska suprotstaviti racionalnim argumentima u sveeuropskom interesu? Hoće li tragati za taktičkim i strateškim savezništvom sa sličnim, malim, možda čak i susjednim, zemljama? Hoće li histerično prijetiti napuštanjem Unije ili će pasivno ušutjeti, suočena sa svojom očiglednom ekonomskom i političkom nemoći i odsutnošću svake alternative?

Ostaje nam da se utješimo zabavnim paradoksom. Moguće je da će upravo vlada HDZ-a biti ona koja će provesti postupak pristupanja. Bit će to vrhunac licemjerja, neiskrenosti i nedosljednosti jedne stranačke politike koja je počela, ah, u tako nježnoj zaljubljenosti u suverenost, sa Saborom iznad kojega je samo Bog. Da ne spominjemo da će HDZ zasititi javnost papagajskim ponavljanjem da je zaslužan za hrvatski ulazak u Europu. No, bolje je biti licemjerna i nedosljedna europska papiga, pa i s Tuđmanovim portretom u stranačkom uredu, nego iskren i dosljedan onako kao što je to bio živi i nepatvoreni Tuđman.

I konačno: ima li smisla ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju? Ima. Postoji mogućnost da se Hrvatska nauči skepsi, razumu i suočavanju s tabuima. I to su izvorne europske vrijednosti. Da ne bude poslije da ni to nismo znali.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još