Komentatori JAVNA POLITIKA

Tea Party Patriots i na našim ulicama

Oni su bučni i izazovni. Puni su protuslovlja, živopisni ali i opasni kao i svi populisti. Pa ipak, da se u nas slučajno pojavi nešto srodno američkom pokretu Čajankara, doživjeli bismo čudo nad čudima: prvi put bi na hrvatske ulice izišli nezadovoljnici koji ne žele novac od države!

Građani Bostona su 6. prosinca 1773. godine pobacali su s brodova u more tovare čaja opterećenog daćama i nametima britanskih vlasti. Događaj je prozvan 'Bostonskom čajankom' i općenito se smatra da je poslužio kao otponac za američku revoluciju koja je uslijedila. Gotovo dva i pol stoljeća kasnije jedan novi politički pokret 'made in USA' poziva se imenom, kostimom i zahtjevima izričito na duh i nasljeđe Bostonske čajanke: nepriznavanje legitimnosti poreza neke tamo daleke središnje vlasti. Pa i bacanje u more, ako ustreba…

Kakve to veze ima s nama, pitat ćete se s pravom, svjesni baš kao i autor ovog teksta opasnosti koje donosi svaki populizam, lijevi ili desni, čajankarski ili Chavezov podjednako. Recimo za početak ovako: kada bi zagrebački taksist bio poput današnjeg američkog čajankara, ne bi mu bilo na kraj pameti da maltretira sugrađane zato jer grad ne želi dalje podržavati njegov monopolistički status na tržištu. Ne, on bi se ponosno obukao u suvremenika Matije Gupca i kao pravi puntar poručio gradu da se nosi sa svim tim pretjeranim nametima, porezima i propisima koji ga prisiljavaju da dere svoje mušterije. No, krenimo redom.

Sipa
Sarah Palin
Tko su Čajankari i što oni hoće?

Kada je Sarah Palin izgubila na izborima, vjerojatno nije ni sanjala da će dobiti drugu priliku. I to kakvu! U politički život vratio ju je pokret ljudi kostimiranih u ruho britanskih kolonista iz 18. stoljeća. Na prvi pogled reklo bi se hrpa klaunova, no ti kostimirani tipovi na američkoj političkoj sceni nanijeli su neočekivano jaki protuudar Obami. Protuudar na kojemu im republikanci mogu samo zavidjeti.

Tea Party Patriots, odnosno hrvatski, malo nezgrapno, čajankari, mahom su sljedbenici Sare Palin, nacionalisti iz takozvanog Bible Belta, jugoistoka gdje živi visok postotak religioznih Amerikanaca. Ne vole crnce, iako ih bez problema koriste kao radnu snagu. Njihov stav prema imigraciji još je radikalniji od Sarkozyeva ili Angele Merkel. Ne vole ni poreze, no oko njih su se aktivirali tek dolaskom Obame, bez obzira na to što je već Bush spašavao banke na račun poreznih obveznika. Biti Amerikancem - za čajankare je to iznad svega. A Amerikanac je onaj koji sâm zna kako s novcem i za to mu ne trebaju neki demokrati ili republikanci s njihovim idejama. Intimno, čajankari će ipak na glasačkom listiću prije zaokružiti još jednog Busha, nego 'socijalističku crnu opasnost Husseina Obamu'. Nisu politička stranka i ne podržavaju ni jednu stranku, ali u bivšoj republikanskoj kandidatkinji za predsjednicu Amerike Sari Palin prepoznaju svog gurua. Ljubav je tu uzajamna. Republikanci su pojavom čajankara zbunjeni, dok među liberalima postoje oni koje odbijaju religiozni i nacionalistički nazori pripadnika pokreta, kao i oni koji su skloni preći preko toga u ime ekonomskih sloboda.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, čajankari, naime, jedini nedvosmisleno i agresivno zagovaraju povlačenje države i njenih poreza. Tako izražen stav o ulozi vlade nemaju ni republikanci niti demokrati. Već je to sasvim dovoljno da se o Tea Party Patriotsima raspišu svi u Americi, čak i oni koji ih drže za obične nazadne budale. A štofa je više nego dovoljno: omiljena meta čajankarskog populizma je društvena krema, posebno ona popularno nazvana 'bobo', odnosno bourgeoise boheme, bogati nasljednici uspješnih roditelja koji ulaze u političku i bankarsku elitu, a ima ih i među demokratima i republikancima. Bobosi strahovito živciraju sve Amerikance, a čajankari su otišli i korak dalje pa u tome prepoznaju teoriju urote i veliku socijalističku opasnost utjelovljenu u liku Obame. Postupci Obamine administracije koja je znatno povećala ulogu vlade u javnim politikama, rezultirali su osnaživanjem kolektivnog duha, jačanjem socijalne države (što nema apsolutno nikakve veze sa socijalizmom), ali i velikim poreznim izdacima. Amerika je danas znatno humanija zemlja nego što je to bila prije Obame, a čajankari su nova i veoma radikalna pojava.

Čaj mimo dnevnog boravka

Ako su sve čajanke koje izlaze van okvira dnevnog boravka opasne, zašto ih onda nakon svega zamišljati na hrvatskim ulicama? Tražiti na ovim prostorima neki pokret koji bi nalikovao pokretu čajanke ne znači pozivati na političku akciju one naglašeno religiozne među nama, nacionaliste, rasiste ili bilo koga tko nalikuje pripadniku američkog pokreta čajanke. Oni su i tako već previše politički angažirani. Tražiti takav pokret u Hrvatskoj znači zamišljati opciju kojoj je smanjivanje javnog sektora najvažnija stavka. Tražiti takav pokret znači postaviti pitanje: što bi se dogodilo da se pojavi nezadovoljna skupina građana koja ne želi državni novac pod svaku cijenu? Bolji primjer političke opozicije predstavljali bi taksisti nego oni koji (možda još uvijek) pokušavaju izglasati nepovjerenje vladi. Pokret čajanke u Hrvatskoj bi jednostavno značio ravnotežu.

Zamišljati čajankare na hrvatskim cestama znači zamišljati prosvjednike koji su svjesni da prenaprezanje državnog javnog sektora za državu nije dobro. Evo čitamo već duže od godine dana kako su zemlje s prenapuhanim javnim sektorom posljednje u nizu onih koje čekaju izlazak iz krize.

Pada li ikome na um, postoji li uopće neka 'skupina' koja kao rješenje gigantskog javnog sektora ne predlaže još veći javni sektor? Poduzetnici koji se za to bore silinom Mahatme Gandhija ne računaju se. Tko god da na ulicama ove države trenutno ima nešto za reći, uglavnom traži ili državne ili lokalne pare ili intervencije. Na državnoj razini školski su primjer sindikati koji ne popuštaju ni milimetra, a na lokalnoj razini tu su već spomenuti zagrebački taksisti. Sve skupa ide do toliko smiješnih situacija da čak i anarhističke organizacije mahom podržavaju sve one koji od države potražuju neki novac. Anarhisti traže još novca za obrazovanje, još novca za seljake, još novca za… Premda država duguje mnogima, u takvom pritisku izvana nema nikakve logike.

U Hrvatskoj se svaka politička akcija usmjerena prema javnim politikama (obrazovanju, zdravstvu, brodogradnji, itd.) svodi na traženje dodatnog novca. To nije održivo rješenje. U konačnici, ono čak nije ni socijalno osjetljivo, što mu je početna namjera! Kako 10 000 kuna koje će hrvatski građani naposljetku izdvojiti za brodogradilišta, koja na kraju više ni neće biti brodogradilišta, može biti mjera okrenuta prema socijali? Jasno da postoje odgovornosti države i da nitko normalan ne zagovara nevidljivu ruku koja regulira tržište, ali tražiti osmokraku neman koja svoje pipke ima u svakoj sferi javnog života također nije rješenje.

Kada kultura plješće kapitalizmu


Uvijek će postojati nekomercijalni sektori koji će trebati državnu pomoć, ali i oni moraju polako razmišljati o paralelnim strategijama. Čak su i radnici u kulturi, poslovično siromašnom sektoru, prošloga tjedna imali (iznimno posjećen) seminar o menadžmentu u kulturi. Savjete im je tamo dijelio vrlo uspješni kapitalist i menadžer poznat po spašavanju kulturnih institucija od bankrota, Michael Kaiser. Čovjek iznenađen činjenicom da se većina kulturnih programa financira od države je svoje izlaganje započeo sljedećom rečenicom: 'Nemojte da vam država bude jedini izvor prihoda.' Ostatak njegovih misli odnosio se na tipične marketinške metode kojima se koristi većina igrača na slobodnom tržištu. Čovjek je na kraju dvodnevnog seminara dobio i više nego srdačan pljesak. Ako su kulturnjaci, među najovisnijima o državnom proračunu, mogli razumjeti i prihvatiti kapitalizam, možda je vrijeme da to učine i oni sektori koji puno lakše mogu komercijalizirati svoju djelatnost.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još