Nisu sve žene moćnika podjednako moćne, ali se oko svih – pa i onih koje su prije jedva zasluživale neku osobitu javnu pažnju – u pravilu pletu vrlo tajanstvene i zlokobne političke priče. Pa tako i oko Jovanke Broz, od koje se sredinom prošlog stoljeća nitko nije mogao sakriti, a sada je umrla u mukama, zapuštena i napuštena, prezrena i odbačena, oklevetana i osramoćena. Kada je blistala u najboljim godinama, njezine su slike donosili svjetski žurnali, a kada ju je i Tito odbacio kao spletkaricu, politikanticu i dvorsku nasilnicu, odbačena je u nametnuti zaborav poput živog leša. Jovanku nisu smaknuli kako bi je sahranili s mužem, kao što su to davno činile neke egipatske i južnoameričke kulture, ali su je ipak već dva puta pokopali živu, prvi put još za vrijeme Titova života, a drugi put nakon 'pobjede demokracije i zapadnih civilizacijskih vrijednosti', pa će tek ovaj treći, onaj konačni biološki sprovod, biti iskorišten za davno zakašnjela pokajanja. Jovanku će ponovno združiti s Titom u famoznoj Kući cvijeća, a takve sudbine čine savršenu građu za neke od dirljivih holivudskih projekata u kojima su tako spretno isprepletene ljubav i moć, politika i osveta, istina i ideologija.

I tako ovaj konačni oproštaj sa ženom koja je za imidž 'mekog titoizma' učinila više od bezbrojnih brijunskih sastanaka i postala prva prava komunistička celebrity u globalnim lifestyle magazinima, a od ličke se partizanske bolničarke popela do slave svojevrsne komunističke Jacqueline Kennedy, pretvorio u oproštaj s jednim vremenom, ali ne i njegovim duhom i lošim navikama. Pune 33 godine od neslužbenog, a nesmiljenog rastanka s Titom, ona je živjela u potpunoj izolaciji u čvrstom zagrljaju tvrdog komunizma, bez obzira na pad Berlinskog zida, gospodarske i političke promjene, demokratske i nacionalne revolucije, samoproglašene promjene mentaliteta i velike priče o novim moralnim preporodima. Ne baš kao u Staljinova vremena, koji je 1937. javno pozvao ne samo na krvav obračun sa svim protivnicima komunizma i države, već i potpuno istrebljenje njihovog cjelokupnog roda i obitelji, supruga i djece, roditelja i rođaka. Ne više pred puškama streljačkih vodova, ali ipak u diktatorskoj samovolji koja propovijeda samo kolektivnu krivnju.

Kolektivna kazna – obiteljska odmazda

U Hrvatskoj je članovima obitelji Josipa Broza - prvenstveno Tuđmanovom zaslugom - ostavljena puna sloboda, pa su neki postigli zavidne diplomatske i umjetničke karijere. Ali ne i svima koje nipošto nije trebalo kažnjavati po iznuđenom plemenskom načelu. Tek je nedavno Ministarstvo obrane Republike Hrvatske zaključilo da se i Dunji Gotovini, koju su bez ikakvog povoda, zakona ili pravde, prisilno umirovili još 2004. godine, u vrijeme HDZ-a i ministra obrane Berislava Rončevića, treba ponuditi bar primjerenu novčanu odštetu. I u tom se slučaju radilo o kolektivnoj kazni i obiteljskoj odmazdi u ime amoralne političke pragme. U zaštitu protjerane pukovnice tada je stao samo Hrvatski helsinški odbor na čelu s profesorom Žarkom Puhovskim. I tako je Dunja Gotovina završila na cesti, a njezin muž u bijegu, dok je cijela Hrvatska skandirala - uz tihu potporu vladajućih - 'Heroj, a ne zločinac'.

Kada su zamrznuti prihodi Ive Sanadera, njegova je obitelj neko vrijeme ostala bez njegove saborske plaće i prije bilo kakve pravomoćne sudske presude, dok je Mirjana Sanader, koja je sebe samu uzvisila do kraljice hrvatske arheologije, a u privatnim razmišljanjima naveliko se plela u tuđe karijere i državne odluke, već nakon nekoliko tjedana morala shvatiti da pad njezinog supruga znači i njezinu osobnu i znanstvenu marginalizaciju, pa sa sadašnjim profesorskim prihodima jedva održava onaj nedirnut dio imovine. Ostala je sama, pa je tako u nekoliko dana nestala i iznuđena raskoš i dvojbena znanstvena slava. Njezini su članci bili plaćani po posebnoj tarifi, a obitelj Sanader – i on i ona – dobili su Ininu nagradu za inozemno promicanje Hrvatske u pristojnom iznosu od 50 tisuća kuna, dok oni koji su im prije podjednako pljeskali i plaćali sada služe novim gospodarima. Hrvatski su mediji krenuli u lov na golicave obiteljske priče, pa su i Sanaderove kćeri morale čitati ekskluzivne reportaže o vlastitim ljubavnim životima kako bi se bilo gdje i u bilo kojem slučaju uz optužbu o korumpiranom političaru, koji je zgrozio i ponizio cijelu Hrvatsku, dokazalo da u cijeloj obitelji – uključujući roditelje – caruju pokvareni geni. Sanader je optužen za pljačku, a lešinari su zaradili novce.

Supruge kao 'vladarke u sjeni'

Jovanka Broz je svojedobno bila vrlo moćna žena, ali nikada nije vodila prave – i zločinačke – kulturne revolucije kao što je to činila žena Mao Tse Tunga kao predvodnik 'četveročlane bande' koja je gotovo potpuno uništila Kinu, a sigurno nije bila ni Elena Ceaușescu, koja je i službeno bila 'drugi diktator' Rumunjske, često bezobzirnija, a mnogo lukavija od vlastitog supruga. Žene predsjednika republike ili bilo kojih 'velikih vođa' uvijek igraju određene političke uloge (Jacqueline Kennedy je promijenila američke lifestyle navike), ali ne neizbježno i presudne, kao što je to bio slučaj Nadežde Krupskaje, koja je s Lenjinom bila u braku punih 26 godina, ali se popela samo do zamjenice ministra obrazovanja, prije kao stručnjak, negoli kao supruga. Bez obzira što je i u obrazovanju čvrsto zagovarala ideološke kriterije, ona je ostala zauvijek zaslužna za preporod biblioteka i renesansu čitanja u komunističkoj Rusiji. A ovih je dana u Kini osuđen i bračni par Bo Xiali, on zbog korupcije i samovlasti, ona zbog ubojstva, u vrlo razglašenom procesu koji je trebao pokazati da u današnjoj Kini nema nedodirljivih, svemoćnih i neobuzdanih pljačkaša, bez obzira na blistave političke karijere, dok se ulicama Damaska još uvijek slobodno šeće Asma al Asad (i sadi masline kao simbole mira), nekadašnja ljubimica visokog zapadnog društva, celebrityja i pomodnih zvijezda koja ipak ne želi napustiti svog supruga, a on navodno satima igra biljar, čekajući hoće li mu Rusi ipak spasiti glavu.

I tako nema čvrstog pravila u ponašanju i sudbinama vladarskih žena, bez obzira što je jedva moguće zamisliti suprugu nekog 'velikog vođe' koja nije pokušala zagrabiti svoj komad vlasti, a u sam vrh progurati svoje prijatelje, obožavatelje, rodbinu ili zemljake. Jovanka je dugo vremena bila velika i moćna, pa čak i hvaljena i obožavana, ali se ipak ne može ubrajati u velike državničke supruge, a i nakon smrti ostat će žrtvom kojekakvih politikantskih naklapanja i petparačkih priča o njezinim ponosnim šnajdericama. Od prijestolja do kućnog zatvora - a nitko se ne bavi tužnom istinom da je i nakon propasti komunizma njezina sudbina tipičan primjer primitivne kolektivne odmazde koja na plemenski način kažnjava cijeli rod, a ne samo nedvojbene krivce.

U takvim sredinama političke tragedije odmah prerastaju u komercijalno žutilo, a krvava povijest u turističku znamenitost. Ovih dana u Rumunjskoj – 'na zahtjev turista' – obnavljaju zid pred kojim su strijeljali bračni par Ceaușescu, dok se Saša Broz, Titova unuka, sjajna redateljica, hrabra i ponosna žena i borac za povijesnu pravdu, uzaludno trudi da se i priča o Jovanki Broz ispriča samo kao priča o 'dvoje ljudi koji su jednom imali nešto, i to nešto je jednom prestalo'. U ovom društvu živi samo ono što se može politički i komercijalno zlorabiti, a malo koga zanima puna istina.