Tako je Hrvatska prva od svih zemalja unutar EU ispunila svoju kvotu već u listopadu, iako je EU pristupila tek tri mjeseca ranije, u srpnju, dok prikupljanje potpisa u drugim članicama EU ide slabo i teško je vjerovati da će se doseći ukupna potrebna kvota od milijun potpisa do siječnja 2014.

Koji su razlozi ovakvog fantastičnog odaziva građanstva na inicijativu, iako Hrvatska nije niti najsiromašnija članica EU (siromašnije su Rumunjska i Bugarska), niti je najgore pogođena krizom (Grčka ima stopu nezaposlenosti mladih 61.5%, Španjolska 56%, Hrvatska je treća)?
Moguće je da se stanovnici ove zemlje jednostavno vole potpisivati na peticije, protestna pisma, zahtjeve za ovaj ili onaj referendum. Nema potrebe izlaziti na ulice; sada svoj građanski neposluh možete izraziti i on-line, sjedeći ispred računala. Foteljaški aktivizam u potpunosti je zamijenio Molotovljeve koktele i transparente, a protiv svjetske gladi se danas bori 'share' i 'like' gumbima na Facebooku. No, prije nego budete tako olako ostavljali vaše osobne podatke na internetu, uključujući i vaš OIB, možda ne bi bilo loše da se informirate o tome što potpisujete, i to po mogućnosti ne s propagandne internetske stranice one peticije koju potpisujete. Naime, takve su inicijative u velikoj mjeri čista obmana javnosti, a dužnost nas ekonomista je da na te obmane ukažemo. Pa, krenimo redom s razbijanjem mita o temeljnom dohotku.

Novac u domeni znanstvene fantastike

Kao prvo, osnovnoškolska aritmetika ove inicijative nije ispravna, i zapravo je pomalo tužno kako niti jedan medij nije primijetio ovu kataklizmičnu diskrepanciju među brojevima koji se navode. Naime, temeljni dohodak je iznos koji bi svaki građanin Hrvatske dobivao svaki mjesec na svoj tekući račun, i taj bi se iznos isplaćivao iz proračuna. Zagovaratelji ove incijative misle da bi taj iznos trebao biti 60% prosječne hrvatske plaće, koja je za srpanj iznosila 5504 kn, pa 60% iznosi oko 3300 kn. Hrvatska ima 4 284 889 stanovnika, pa bi mjesečni izdatak za proračun iznosio više od 14 milijardi kuna. Na godišnjoj razini, država bi za temeljni dohodak morala izdvajati 168 milijardi kuna. Kojih nema, niti će ih ikada biti, jer kompletni proračun za 2013. iznosi 122 milijarde kuna. Naravno, ako i dalje mislite da je temeljni dohodak dobra ideja, još uvijek stignete organizirati državni udar (to se isto možete dogovoriti online), ukinuti sve državne službe, zdravstvo, školstvo, socijalne naknade i mirovine, te tih 122 miljardi redistribuirati kao temeljni dohodak, a onaj sitniš do 168 miljardi možete pokušati posuditi na međunarodnim tržištima kapitala po superpovoljnoj kamatnoj stopi od 30%.

Ironiju na stranu, tvorci ove inicijative doskočili su i problemu financiranja ovakvog izdašnog proračunskog izdatka; potrebno je povećati PDV i ukinuti porez na dohodak. Hrvatska ima stopu PDV-a od 25%; na cijelom svijetu veću ima jedino Mađarska gdje je PDV 27%, a stope više od tih se nigdje čak ozbiljno niti ne spominju u literaturi. No inicijativa spominje i neke druge poreze kojima bi se financirao temeljni dohodak kao što su porez na nekretnine, porez na kapitalnu dobit, porez na bankovne transakcije i druga praktična ekonomska rješenja iz serije Star Trek:The Next Generation. Naravno, nigdje se ne spominje smanjenje razine državne potrošnje kao način financiranja temeljnog dohotka, jer svi mi volimo besplatno zdravstvo, školstvo i druge blagodati uređenog društva koje se financira proračunskim novcem.

Pristojan život u raljama života

Čak i kada bi građani dobivali samo 1500 kn mjesečno, koliko je inicijativa izračunala da bi bilo dovoljno za 'pristojan život', to bi godišnje proračun koštalo preko 77 miljardi kuna. No svima je jasno da 1500 kn nije dovoljno za 'pristojan život', pogotovo ako ne živite u vlastitoj nekretnini ili imate kredit za stan. Toliko o garantiranom krovu nad glavom. Neki mediji su špekulirali da bi se novac iz stavke proračuna 'naknade građanima i kućanstvima na temelju osiguranja i druge naknade', koji iznosi cca 64 milijarde kuna mogao prenamijeniti za temeljni dohodak, dok zaboravljaju da taj iznos pokriva mirovine, naknade za nezaposlene, naknade za bolovanje i porodiljne dopuste, zdravstvene usluge, trošak lijekova i pomagala i ostalog što čini socijalnu državu. Po toj logici, prenamjenom tih sredstava ostaje se bez mirovina, besplatnog zdravstvenog, lijekova i dječjeg doplatka! Isto tako, 168 miljardi kuna je trećina hrvatskog godišnjeg BDP-a, trećina onoga što potrošimo mi pojedinci, što poduzeća investiraju, što potroši država i što izvezemo. Trećinu nam prvo treba uzeti, da bi se svakom dalo 3300 kn.

Što bi Todorić s 3300 kuna?

Ima još jedna bitna sitnica; 3300 kn je više od minimalne plaće koja trenutno iznosi oko 2360 kn. Štoviše, 3300 kn je prosječna plaća u proizvodnji tekstila, a nižu plaću imaju zaposleni u proizvodnji odjeće, kože, čistači i zaštitari. Sasvim ekonomski gledano, tim bi se ljudima u slučaju primanja temeljnog dohotka isplatilo dati otkaz i posvetiti slobodnom vremenu, pogotovo ako imaju djecu. Nije li to vrijeđanje tih ljudi, koji svoju, nažalost nisku plaću, zarađuju poštenim radom, a mi taj iznos dijelimo okolo kao neku vrstu univerzalne milostinje? Isto tako nije jasno otkuda inicijativi informacija da bi uvođenje temeljnog dohotka moglo smanjiti nejednakosti u raspodjeli dohotka u Hrvatskoj. Zamislite da svaki pojedini građanin ove zemlje dobije 3300 kn; i novorođenče, i učenik 7.c., i radnik u pilani i Ivica Todorić. Distribucija dohotka se ne bi promijenila, nejednakost mjerena Ginijevim indeksom se ne bi promijenila. Svi bi na računu imali 3300 kn više, no tko bi imao veću korist od tih dodatnih 3300 kn – Ivica ili radnik u pilani? Dodatna kuna osobama s nižim dohotkom ne znači jednako kao osobama s visokim dohotkom; štoviše, korisnost dohotka sa svakom dodatnom zarađenom (ili dodijeljenom) jedinicom pada. Da li je onda pošteno da i bogataši također dobivaju temeljni dohodak, iako oni praktički od tog novca nemaju pretjerane koristi? Dakako, bogatašima biste nabili svu silu poreza, ali biste li porez na dohodak koji čini porezni sustav progresivnim kroz više porezne stope za bogatije pojedince – ukinuli?!? To jednostavno nema nikakvog smisla. Stoga, svaki put kada pomislite da je temeljni dohodak dobra ideja, sjetite se da bi pravo na njega imao i Ivica Todorić, Ivo Sanader i drugi političari koje toliko obožavate, a nemaju baš problema s podmirenjem egzistencijalnih potreba.

Jeste li možda mislili na negativan porez, gospodo?

Inicijativa za temeljni dohodak je također navela da su njihovu ideju podržavali i ekonomisti i nobelovci Milton Friedman te Paul Samuelson, koji se smatra ocem moderne ekonomske analize. Ovi navodi nisu istiniti. Milton Friedman je bio zagovornik sistema koji se zove negativni porez na dohodak(eng. negative income tax) koji nije niti suštinski niti praktično temeljni dohodak, kakvim ga predstavlja gorespomenuta inicijativa. U takvom sistemu ljudi koji zarađuju ispod određene svote novca imaju pravo primiti transfer od države umjesto da državi plaćaju porez. Primijetimo glagol 'zaraditi' u posljednoj rečenici; kod Friedmana se kvalificirate za pomoć ako radite, a ne svojom pukom biološkom egistencijom na planetu Zemlji. Samuelsonu se, kao i još jednom utjecajnom ekonomistu – Johnu Kennethu Galbraithu – ideja o negativnom porezu na dohodak sviđala i otvoreno ju je favorizirao u svojim kolumnama u časopisu Newsweek u 1960-ima. Ekonomist i nobelovac Herbert Simon je podupirao ideju temeljnog dohotka, ali je također mislio da su porezne stope od 70% odlična ideja. Još jedan ekonomist nobelovac James Meade je predložio ideju da se temeljni dohodak isplaćuje kao renta na resurse u društvenom vlasništvu (kao što su prirodni resursi).

Doduše, ne postoji neki pretjerano veliki korpus znanstvenih članaka koji se bavi analizom temeljnog dohotka, a na stranici Inicijative ne možete naći niti jedan, kao ni na stranici Basic Income Earth Network. U najboljem slučaju, potpora ideji temeljnog dohotka kakvu postulira ova inicijativa je među ekonomistima sporadična i uglavnom se tiče negativnog poreza na dohodak, što nikako nije isto kao temeljni dohodak.

Bespuća rentijerske zbiljnosti

Ono čega se mi ekonomisti uvijek najviše bojimo jest – transferi i pomoći koje država daje stanovništvu mogu negativno utjecati na poticaje (eng. incentives). Ako zarađujete ispod, oko i malo iznad 3300 kn, zašto biste uopće radili kad bi ste mogli ostati kod kuće, provoditi vrijeme u hobijima ili sa djecom? Čak i ako zarađujete puno više, zašto biste uopće nastavili raditi i zarađivati i trošiti ako bi svi porezi bili toliko visoki? Kako bi povećanje PDV-a pomoglo hrvatskom gospodarstvu i njegovoj konkurentnosti? Toliko pitanja, a tako malo smislenih, na ekonomskoj analizi baziranih odgovora.

U konačnici, validno je zapitati se zašto je ideja o temeljnom dohotku u Hrvatskoj pala na plodno tlo. Odgovor je jednostavan; mi smo rentijersko društvo. Više nam polazi za rukom ubiranje ekonomskih renti (ugrabljivanje većeg djela postojećeg kolača, redistribucija) nego što nam ide stvaranje novih vrijednosti (povećanje samog kolača). Više nas zanima pravo na dohodak nego pravo na pošteno plaćen rad. I dok god je tako, oči medija će biti uprte u one koji nam, sumanutoj aritmetici unatoč, nude znanstvenu fantastiku u trenutku kada nam najviše treba suočavanje sa stvarnošću.