Ekonomist Vladimir Gligorov je prije nekoliko tjedana u beogradskom tisku objavio članak s tezom da Srbiji treba četrdeset godina da dostigne razvijene zemlje, ali pod uvjetom da koliko sutra počne voditi racionalnu ekonomsku politiku. Teza je obrazložena uvjerljivim argumentima u Gligorovljevom poslovično smirenom stilu. Članak je izazvao kreativnu polemiku u kojima se iskazivala nada da bi razvoj možda ipak mogao biti brži, ali i tvrdnja da je Gligorov odveć optimističan.

– A što se to nas tiče? – upitat će netko, uz trijumfalno podsjećanje kako 'smo' se 'mi' odvojili od Srbije i, štoviše, sada 'smo' u Europi.

Dobro, možda se Hrvatsku to doista ne tiče. Uostalom, na tezi da je bolja od Srbije, da sa Srbijom ne treba imati nikakve veze i da se s njom ne treba uspoređivati, u Hrvatskoj su nastale premnoge političke, književne, vojne, policijske, vojnoredarstvene, medijske i estradne karijere: čitava jedna mala država. Pođimo od pretpostavke da teza nije neosnovana, pa čak i da nije rasistička – na koncu uvijek je netko od nekoga u nečemu bolji – i da je, dakle Hrvatska doista 'bolja' od Srbije i to dvaput bolja.

To znači, da bi Hrvatskoj – ako bi koliko sutra počela voditi racionalnu ekonomsku politiku – trebalo dvadeset godina da dostigne razvijene zemlje.

Dakle građanin Hrvatske koji danas ima četrdeset godina živjet će u razvijenoj zemlji kada napuni šezdeset godina, pod uvjetom da Hrvatska koliko sutra – ma dobro, može i prekosutra – počne voditi racionalnu ekonomsku politiku.

Drugim riječima, građanin Hrvatske koji danas ima dvadeset godina, živjet će u razvijenoj zemlji kada napuni četrdeset godina, što su još uvijek lijepe godine jer život počinje u četrdesetoj, ali pod uvjetom da Hrvatska koliko sutra – ma nema veze, hajde, može i za čitavih mjesec dana – počne voditi racionalnu ekonomsku politiku. A što će dvadesetogodišnjak raditi u međuvremenu? Kako će ubijati vrijeme u strpljivom iščekivanju Hrvatske blagostanja?

Može se zaposliti na nekom nepotrebnom radnom mjestu u nekoj nepotrebnoj državnoj agenciji ili još nepotrebnijoj općini. Tada će mu postati svejedno vodi li Hrvatska racionalnu ekonomsku politiku i hoće li ikada dostići razvijene zemlje, štoviše, odgovarat će mu da se Hrvatska nikada ni ne usudi voditi racionalnu ekonomsku politiku i da nezasitnu proračunsku zvijer nastavi hraniti vlastitom budućnošću.

Problem je u tome što se svi ne mogu zaposliti u javnom sektoru jer čak ni u Hrvatskoj nema dovoljno suvišnih županija, općina, gradova, agencija, ministarstava i sveučilišta (u provinciji su početkom ovog stoljeća osnovana tri sveučilišta; zanimljiva inflacija znanosti). Kreatori tog sustava zasigurno žale što ne mogu čitavo stanovništvo učiniti ovisnim o proračunu jer još uvijek nisu riješili aritmetički paradoks po kome javni sektor netko (ipak) mora financirati.

Dakle, kakvu perspektivu ima mladi čovjek u Hrvatskoj? Da se upusti u privatno poduzetništvo? Nije lud. Ako i preživi sve administrativne i fiskalne prepreke, to nema smisla kad će mu država na ovaj ili onaj način oteti sve. Da je poduzetniku životni cilj punjenje proračuna, ne bi ni bio poduzetnik nego porezni inspektor ili ministar financija. Da mu je smisao života pražnjenje proračuna, opet ne bi bio poduzetnik nego bi svoje vrijeme i energiju posvetio borbi za božićnicu, topli obrok i ostale subvencije. Što mu preostaje?

–A što se to 'nas' tiče kada 'smo' u Europi?

Točno. Proći će i prijelazno razdoblje pa će se i građani Hrvatske moći zapošljavati u svim članicama Unije. Stare članice mogu odgoditi zapošljavanje građana novih članica na dvije godine, pa za još tri, a po posljednji puta to razdoblje mogu produljiti za još dvije godine ako dokažu da priljev stranaca ugrožava njihovo tržište radne snage. To je ukupno, u najgorem slučaju, sedam godina. To je manje od dvadeset. Neka djeca uče baltičke i skandinavske jezike, a i poljski je dobar izbor. Moći će čitati Witolda Gombrowicza u originalu i spasiti se od smrtne dosade 'Prosjaka i sinova'.