Izbori za Europski parlament bili su nesumnjivo povijesni događaj za Hrvatsku, ali su znakoviti i za samu Europu. Kao što je dužnička kriza pokazala da je monetarna unija bez fiskalne unije jedan nedovršeni hibrid, tako su i hrvatski izbori za Europski parlament pokazali da će i europska politička unija ostati nedovršena, pa i nedemokratska tvorevina ako njezin parlament ne postane suvereno središte političkog odlučivanja koje će građani Europe tako i doživljavati
Budući da Europski parlament to još uvijek nije, apstinencija izbora za njegove zastupnike u stalnom je porastu i prelazi pedeset, gdjegod i sedamdeset posto. Sa svojih preko sedam stotina zastupnika to je tijelo odveć glomazno, nema zakonodavnu inicijativu, a njegove ovlasti u donošenju proračuna Unije manjkave su utoliko što ne postoji jedinstveni europski fiskalni sustav.
Iako u Europskom parlamentu djeluju konzervativni, liberalni i socijaldemokratski zastupnički klubovi, on još uvijek nije višestranački nego međudržavni forum u kojem nauštrb političkog i svjetonazorskog pluralizma dominira nesretno povijesno nasljeđe partikularnih državnosti. Bez političke integracije, dakle bez uspostave jedinstvenog europskog političkog tržišta i transeuropski organiziranih, nadnacionalnih političkih stranaka (koje ne bi bile puki zbroj nacionalnih ogranaka), demokracija u Europi i demokratski legitimitet Unije ostat će manjkavi, a budućnost Unije i očuvanje kontinentalnog mira neizvjesni.
Za europsku demokraciju bio bi blagotvoran izborni sustav koji bi Françoisa Hollandea primorao da se bori za naklonost lijevih birača u, primjerice, Portugalu, Hrvatskoj ili Slovačkoj, Angelu Merkel za demokršćanske glasove u Španjolskoj, Irskoj i Bugarskoj, a Ružu Tomašić da za svoje vizije slobode, sreće i blagostanja pokuša pridobiti građane Nizozemske, Švedske ili Italije.
Tako bi se državna rascjepkanost kontinenta i njegova etnička raznolikost – konačno jednom – stavile u službu demokracije, jer bi borba za glasove u 'tuđim' sredinama i svjetla kontinentalne pozornice motivirali političare na veću odgovornost i vjerodostojnost. Izvan matične države uspjeh bi mogle postići samo one političke stranke koje zastupaju univerzalne vrijednosti i nude odgovore na moderne izazove koji su sve manje nacionalni, sve više globalni. Bez doživljaja svijeta kao jedinstvene cjeline danas nije moguće upravljati ni obrtom, nekmoli voditi suvislu i demokratsku politiku. Nacionalistički provincijalizam nije samo moralna anomalija, nego ponajprije iskrivljena predodžba stvarnosti i suvremenog svijeta.
Postojeći sustav zasebnih suverenih država, začet još 1648. Vestfalskim mirom, podsjeća na konjsku zapregu koja se zatekla na autocesti. Europska dužnička kriza samo je posljedica nerazmjera između odmakle ekonomske, i nedostatne političke integracije. Međuovisnost i integriranost europske privrede (i europskog društva) dosegle su toliki stupanj da nacionalne državnosti postaju smetnja razvoju i demokraciji. Zato je i Europski parlament tek parlament u nastajanju, kočijaš koji s mukom polaže vozački ispit. Njegova evolucija u najviše predstavničko i zakonodavno tijelo europskih građana tek je započela. Ne iznenađuje to što ne budi poseban interes kod birača.
Utoliko je i apstinencija hrvatskih birača očekivana i razumljiva. Oni najodaniji, njih 243.654, glasovali su za HDZ i njegove satelite, jer drže da će se ta dokazano ratoborna skupina ponajbolje 'boriti' za 'nacionalne interese' u 'bijelom svijetu' čime su (opet) pokazali da Europsku uniju i, uopće, suvremenu civilizaciju doživljavaju kao ugrozu od koje se treba braniti.
Ta priča nalikuje, premda nije tako zabavna, romanu Gabriela Chevalliera o gradiću Clochemerle čiji su se konzervativni stanovnici pobunili protiv izgradnje javnog pisoara jer su sanitarni i higijenski napredak doživjeli kao prijetnju tradiciji i moralu. Kad bi glupost znala da su sve priče o njoj odavno ispričane, ne bi bila glupost i ne bi poraze slavila kao pobjede.
