PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Stranačke zakrpe u izlogu taštine

28.03.2013 u 15:07

Bionic
Reading

U europskoj predizbornoj kampanji neodgovorna obećanja neprestano se isprepliću sa davno prevladanim dogmama i sitnim stranačkim računicama, dok se ispod lažne europske pozlate, krije niz osobnih i stranačkih obračuna. Karamarko je još jednom otkrio spasonosno domoljublje, a Milanović svoje moguće izaslanike pretvara u izletnike sa stranačkom iskaznicom

Do sada su dolazili kao naredbodavci, savjetnici, učitelji i suci, a ovog je utorka na posebnu sjednicu hrvatske Vlade europski povjerenik za proširenje Štefan Fuelle konačno došao u ulozi razdraganog glasnika koji donosi samo dobre vijesti. Onoga koji hvali svog uspješnog domaćina, a ne maše prstom, čestita cijeloj zemlji, ne prijeti narodu. Hrvatska je ispunila uvjete, zahtjeve, naloge, prijedloge i preporuke (još treba izgraditi granične prelaze prema Neumu i dovršiti prijevode europske pravne stečevine) pod čijim je teretima često krvarila, posrtala i glavinjala na europskom križnom putu. Bruxelles tek treba zatvoriti još jednu knjigu, a Zagreb okrenuti novu stranicu.

Hrvatska je konačno unutra, bez dodatne institucionalne kontrole, pa su se tako jedva prelomile preostale europske dvojbe oko hrvatske političke pouzdanosti, dok je sama Hrvatska – koliko god to bilo mučno, nepodnošljivo i ponižavajuće – tek u iznuđenim ustupcima Sloveniji ipak naučila koliko je važno biti članom ovog velikog europskog kluba. Ta europska momčad više ne igra najbolji nogomet, ali bez nje nema presudne utakmice, to više nije ona pravedna, mudra i 'kolijevka svekolike civilizacije', ali još ostaje klub u koji se vrijedi i mora učlaniti. Neki se snovi ostvaruju, čak i u vrlo košmarnim vremenima.

Od nove Hrvatske neće se tražiti samo potpuna društvena preobrazba, pravo i pravda, demokracija i tolerancija, otvorenost za sve i spremnost na kompromis sa svima, nego i potpuna gospodarska odgovornost, politika održivog rasta i europska financijska disciplina. Ne samo ljudska prava, već i puni nacionalni novčanik pod budnom europskom kontrolom. Čak i poklonjeno, neće biti darovano, budući da mora biti zarađeno dobrim i korisnim programima i projektima, a poduprto bar dijelom vlastitog novca. Zbog toga i priče o neposrednoj europskoj zlatnoj kiši, treba širiti s velikim grumenom soli. Hrvatsku će isprva snažno pogurnuti uzbrdo, ali put prema spasonosnom vrhu mora prevaliti sama.


Tom konačnom potvrdom pristupnice, Hrvatska je još jednom postala svojevrsno europsko predziđe, granična zemlja, ali ne i neprobojna granica. Ona je pobjegla s Balkana, ali je istovremeno dobila nove balkanske zadaće, kao primjer za ugled i uzor za jugoistočne susjede. Više kao učitelj, negoli kao branitelj, više kao graditelj mostova, negoli kopač rovova, više kao susjed, negoli kao suparnik. Europska Hrvatska treba spasiti jedinstvenu BiH, zaustaviti osvetoljubljivu Srbiju, a neobuzdanu Sloveniju do kraja spustiti na zemlju, u čemu će – barem u početku – pretrpjeti znatne gospodarske štete, a još dugo ostati bolno razapeta između različitih geo-ekonomskih strategija.

O tome bi – ali i mnogočemu drugome- trebalo raspravljati i u ovoj kratkoj europskoj kampanji, bez obzira što su se i u starim članicama ovi europarlamentarni izbori pretjerano zlorabili za domaće političke obračune i trenutnu ocjenu uspjeha vladajuće elite. A već početak ovog predizbornog nadmetanja pokazuje da je Hrvatska izrazito uspješna u oponašanju loših uzora, pa se ovih dana govori o svemu i svačemu, a najmanje o nekim europskim pitanjima, budućnosti Europe i europskoj hrvatskoj budućnosti. Neke nove mogućnosti (izbor imena i prezimena) već su svedena na teoretske izglede, dok sustav u svojoj konačnici ponovno podupire partiokratsku svevlast.

U europski Parlament sada žele uči oni koji su se sve donedavno odlučno protivili Europi, dok većinu na gotovo svim stranačkim listama čine stranački pomazanici koji nemaju ni znanja, ni iskustva (a niti volje) da se upuste u složene rasprave oko godišnje procjene ostvarenja europskog budžeta, gospodarskom savezu SAD i Europe, zaštiti ugroženih vrsta ili sudbini Cipra, a pogotovo djelovati iza kulisa, kada će se trebati svakodnevno boriti sa moćnim profesionalnim i političkim lobijima, bez pomoći prevoditelja i spasonosnih političkih instrukcija.

Vladajuća je trojka (bez IDS-a) napravila vrlo pristojan predizborni Manifest u kojem se zagovara politika razvoja i socijalne odgovornosti, a ne kresanje, štednje i mahanje čeličnom metlom, ali će umjesto rasprave o 'velikim zaradama' i 'jeftinim zajmovima', mnogima biti privlačnija populistička parola laburista, koji žele otići u Bruxelles kako bi se borili 'protiv Europe banaka'. Neodgovorna obećanja neprestano se isprepliću sa sitnim stranačkim računicama, dok se ispod lažne europske pozlate krije niz osobnih obračuna i davno prevladanih ideja.

Vladajuća trojka zagovara 'otvorenu Hrvatsku', a istovremeno ostaje toliko zadrta i zatvorena, da je Ivanu Jakovčiću, čovjeku kojih je mnogo učinio u izgradnji najeuropskijeg dijela Hrvatske, a ima izuzetno mnogo iskustva u poslovima koji postaju presudni u europskoj agendi ( prekogranična suradnja) zalupila vratima pred nosom zbog međustranačkog samoljublja, a ne europskih načela. Njegova je samostalna lista možda najbolja u izboru imena, ali se jedva može nadati nekom zamjetnom uspjehu. Otvorena Hrvatska, ali ne i otvorena koalicija, dok je Vesna Pusić u pobjedničkoj bitci za preuzimanje vlasti u svojoj otpisanoj stranci (HNS) u nabrajanju pet budućih ciljeva potpuno zaboravila da bitni dio svake europske liberalne politike čini - njezina vanjska politika.

Osporeni Karamarko ponovo zagovara spasonosno domoljublje, a ogorčeni Milanović od svojih zastupnika želi napraviti izletnike s članskom iskaznicom, a ne znalce i profesionalce, budući da im u provali demagoške samovolje, odriče pravo da budu plaćeni kao što su plaćeni i europski kolege. U tom političkom vašaru (srećom da traje samo tri tjedna) jedva se može očekivati veća biračka izlaznost, pa bi bilo čudo da na te europske izbore i u Hrvatskoj izađe više glasača negoli 2007. godine u Bugarskoj ( 29.92) ili Rumunjskoj (27.62 posto). Neke neugodne prognoze i usporedbe, nisu plod geografske blizine, već istih, ili vrlo sličnih, političkih, društvenih, demokratskih i civilnih navika.

Oko izbora nakupilo se previše prekobrojnih gluposti, a još nema nekoga tko bi objasnio da su ovi prvi izbori u Hrvatskoj, koje Hrvatska upriličuje kao članica EU, bez obzira što još to nije službeno postala. Na europskom smo referendumu provjerili sebe same, a sada bi za Europu trebali izabrati one koji će u njezinim bitnim središtima u svim pravima i odgovornostima biti izjednačeni i s onim najvećima i najmoćnijima. One odabrane koji bi trebali biti dostojni te povijesne i prekretničke uloge, a ne poglavito one koji služe samo kao manekeni u izlogu taštine ili jednogodišnja kadrovska zakrpa u provincijalnim stranačkim računicama.